- koje On ne bi smio imati jer je začet bez sudjelovanja oca,
a majka je samo njegova "rodilja"
" Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. "
Po Mateju 1
Je li stolarev sin Isus ustvari nobl podrijetla - roda Davidova, tobožnjeg najvećeg izraelskog kralja nepoznata povijesnoj znanosti (koji je prema Bibliji poslao u smrt muža žene koju je htio za sebe, imao mnoštvo kraljevskih ljubavnica, pod starost birao najljepše djevice da ga "zagrijavaju" u krevetu… biseksualac itd...itd.) i mitskog Abrahama koji je prodavao svoju ženu kao prostitutku (njegov sin Izak je također govorio da je njegova žena ustvari sestra, da bi nešto na njoj zaradio)? Kako utvrditi je li netko potomak tog mitskog Kralja, koji je navodno živio 1000 godina prije. To ga čini šukun, šukun. šukun, šukun, dalje nastavite sami (oko 30 puta). I danas je izuzetno teško pratiti svoje pretke dalje od šukundjedova, a kamoli prije 2000 godina za nekoga od prije 3000 godina. Čak i da je tako, zar Isusu koji je Božji Sin i Spasitelj čovječanstva daje vjerodostojnost to da je potomak nekoga pustinjskog, plemenskog vođe?
" .... Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist."
Dakle Isusov djed po ocu je Jakov, ali:
LUKA 3,23 " Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina. Bijaše - kako se smatralo - sin Josipov, Elijev, ...........Adamov, Božji. "
Ovdje je djed po ocu Elija ! da bi se na kraju liste napisalo sin Božji. Znači Josip mu je otac ili ga je usvojio?
Oba rodoslovlja se trude pokazati Isusovo podrijetlo još od Adama (to mora biti stvarni lik), ne bi li tobože, potvrdili stara proročanstva. Ali sve pada u vodu, jer Josip nije Isusov otac, nego je to Duh Sveti ! Isus je začet izvanbračno, bez biološkog oca.
Apostol Pavao o Isusu kaže "...potomku Davidovu po tijelu" što su nam naši prevodioci podvalili, jer original glasi "rođenom od sjemena Davidova". Ovdje je grčka riječ za "sjeme" doslovce "sperma". Potomak Davidov mora biti po muškoj lozi. Ako ga je Josip usvojio, ništa od nastavka loze Davidove! Posvojenjem se ne može prenijeti pripadnost određenoj lozi. Kobna greška "Josipovog Isusovog rodoslovlja" je i u tome što uključuje Jekoniju (Mat, 1:11), za koga je rečeno da ga je Bog prokleo i da nitko od njegovih potomaka neće sjesti na Davidovo prijestolje kao "Mesija-Krist-Pomazanik","
Ovako govori Jahve: "Upišite za ovoga čovjeka: 'Bez djece. Život mu se nije posrećio. Nitko od potomstva njegova neće sjesti na prijesto Davidov ni vladati Judejom.'"
Zato ovako govori Jahve protiv Jojakima, kralja judejskoga: 'On neće imati potomka da sjedne na prijestolje Davidovo, a njegovo mrtvo tijelo bit će bačeno na pripeku danju i noćni mraz. (31) Kaznit ću njega, i potomstvo njegovo, i sluge njegove zbog njihova bezakonja, i svalit ću na Jeruzalemce i na Judejce sve zlo kojim sam im prijetio, a nisu me slušali."
(Jerem, 22,30; 36,30).
Apologeti pribjegavaju triku pa kažu da je Lukino rodoslovlje Isusa po njegovoj majci Mariji. Taj trik je nastao nakon neuspjelih pokušaja s paralelnim rodoslovljima, leviratskim brakovima i brojnim drugim smicalicama, tek krajem 15. stoljeća (Annius of Viterbo). Ali ni to ne drži vodu:
Nikada se pripadnost ovoj ili onoj lozi nije određivala po majci nego po ocu (pripadnost židovstvu se računa po majci, ali ne i pripadnost određenoj lozi ili plemenu (Br, 1:18; Ezra 2:59)) !
Ako ga je rodila djevica, nema "Davidova sjemena".
Žene se nisu računale u rodoslovlju naprosto zato, jer se smatralo da je čovjek u cijelosti prisutan u muškom sjemenu (žensko jajašce je otkriveno tek 1827, X/Y kromosomi još kasnije). Ženska utroba je tek tlo u koje muškarac "posadi" sjeme. Upravo kao što tlo može biti jalovo, tako se u Bibliji govori o jalovim utrobama žena koje nisu u stanju donijeti ploda. To se praznovjerje zadržalo do danas, o muškarcima se nikada nije govorilo kao o "jalovima".
Ali Matej ubacuje čak 4 žene u Isusovo rodoslovlje. I to ne poštene žene tipa Sara, Rebeka ili Rahela, već isključivo one vrlo sumnjiva morala: Tamaru koja je zavela Judu, Rahabu prostitutku, Rutu koja je zavela Boaza, Betšebu preljubnicu, i Mariju koja je zatrudnjela bez muža. Možda je ubacio te poznate žene "biblijske povijesti" čisto kao podršku sumnjivoj "Mariji".
Kod Židova, djeca mogu imati rodoslovlje samo preko svog (krvnog) oca ... usvojena djeca se ne ubrajaju! Ako je pripadnik plemena A usvojio dijete koje je krvnim srodstvom iz plemena B, onda se njegovo rodoslovlje računa po plemenu B, a ne plemenu A. Dakle, ako je Isus imao rodoslovlje po Josipu ... onda mu ovaj može biti samo otac, a ne staratelj ili usvojitelj.
Marija se ne spominje nigdje u 3. poglavlju kod Luke, a njezino tobožnje "rodoslovlje" počinje bez nje, s Isusom, a nastavlja se s Josipom i njegovim ocem. Kada bi to bilo njezino rodoslovlje, imali bismo posla s najvažnijom osobom evanđelja po Luki - Marijom - što je očita besmislica.
Osim toga, u tom rodoslovlju ne bi bilo Solomona. A to nikako ne valja, jer pobija proročanstva u 2. Samuela 7,12-16 i 1. Ljetopisa 17,11-14; 22,9-10; 28,4-6 - Isus mora biti potomak Solomonov – genealogija ide preko Davidova sina Natana, a ne Solomona (Luka 3.31). Naravno, to pobija i Novi Zavjet (Luka 1,5), jer Marijina rođaka, Elizabeta, potječe od kuće Arona, tj. plemena Levijeva (još jedna nerotkinja kojoj Bog otvara utrobu), pa je i Marija roda Levijeva (računaju se samo preci po očevoj strani, a nikako majčinoj !).
(5) U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. ...A evo (Marijo) tvoje rođakinje Elizabete: ....
Pobija se i katoličko vjerovanje o imenima Marijinih roditelja: Sveta Ana (koja je bila neplodna pa joj je Bog otvorio utrobu... u Hrvatskom Zagorju poznata kao Babica Božja ili sveta Janica... "kod kapele svete Ane") i Sveti Joakim - Isusov djed, a ne Elija ili Jakov ...
Oba lažna rodoslovlja se razlikuju za 15 generacija (vremenski oko 400 godina!), i nema šanse da se radi o neprekinutom nizu, sve do Krista. Matej čak namjerno preskače 3 generacije kako bi lijepo uklopio svoje numerološke kombinacije (od Jorama do Uzije!). On naprosto prepisuje i prerađuje rodoslovlja iz 1 Ljetopisa 1–3 i Rute 4. Ujedno je apsurdno da bi 42/41 osoba pokrivala razdoblje koje obuhvaća 2000 godina.
Osim toga kako u oba slučaja rodoslovlje uključuje Šeatiela i Zerubabela?
Lk 3, 27 - (27) Johananov, Resin, Zerubabelov, Šealtielov, Nerijev,
Mt 1,12 - (12) Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel
...... kad su oba (Šeatiel i Zerubabel) potomci Jekonije:
1 Ljetop. 3,16-19 -
(16) Jojakimovi su sinovi bili: Jekonija, njegov sin, i Sidkija, njegov sin.
Nakon sužanjstva
(17) Sinovi sužnja Jekonje bili su Šealtiel, njegov sin, (18) Malkiram, Pedaja, Šenasar, Jekamja, Jošama i Nebadja.
(19) Pedajini su sinovi bili: Zerubabel i Šimej; Zerubabelovi sinovi: Mešulam i Hananija, i sestra im Šelomita.
a za Jekoniju sam Bog kaže:
Nitko od potomstva njegova neće sjesti na prijesto Davidov ni vladati Judejom. '" (Jer 22,30).
Drugim riječima, lik Isus nikako nije mogao biti Mesija tj. od Boga odabrani židovski vladar, prema rodoslovljima koja su navedena.
Kasniji prepravljači i tumači u Djelima apostolskim odustaju od nemoguće misije tumačenja ovih kontradiktornih Isusovih rodoslovlja, kao i bajki iz Staroga Zavjeta, pa dižu ruke od jalova posla:
TIMOTEJ - POBORNIK ISTINE
Kao što sam te zamolio ... da zapovijediš nekima ... neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri.
(1 Tim. 1,1-4)
A ludih se raspra, i rodoslovlja, i svađa, i sukoba zakonskih kloni: beskorisni su i isprazni.
(Titu 3,9)
Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova - po mojem evanđelju.
(2 Tim. 1,1-4)
Kršćanski branitelji vjere, odmah su shvatili da u raspravama sa židovskim rabinima nemaju nikakve šanse - Židovska je tradicija prejaka, a kršćanska preuzimanja iz njihovih svetih spisa neznalački izvedena. Jedini izlaz je bio zabraniti svojim vjernicima da ulaze u bilo kakve rasprave sa židovskim teolozima. To je smisao odredbe: "kloni se ludih rasprava o Zakonu!"
Valja još napomenuti da je ovaj grčevit pokušaj dokazivanja rodbinskih veza Isusa-Svemogućeg Boga, s nekakvim lokalnim plemenskim vođom Davidom, da bi se Božjemu Sinu priskrbilo nekakav kredibilitet, apsurdan, ako ne i smiješan.
Isusova braća i sestre
Po Mateju (#12, 46)
" Dok on još govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. (47) Reče mu netko: "Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore. "
Lik Isusova braća su poimence navedena. Sestre su ionako samo žene, pa im se imena niti ne spominju.
Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?"
Po Marku 6,3
Usporedite ovo s podcrtanim:
"Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? (56) I sestre mu nisu li sve među nama? "
Po Mateju 13,55
Po Mateju imamo drvodjeljinog sina, a po Marku, drvodjelju, Marijina sina - iz čega se jasno vidi da je Matej kao uporni popravljač Marka ubacio spominjanje Isusova oca kako bi istaknuo da je Isus bračno, a ne izvan-bračno dijete kojemu se ne zna očevo ime! Uočite da su pobrojana imena sve braće, ali ne i sestara - "one su žene, pa ne zaslužuju da ih se imenuje".
(Neki katolički apologeti su "zaključili" da se ovdje ne radi o Isusovoj majci Mariji, nego o majci Zebedejevih sinova, ali:
- majka Zebedejevih sinova se ne zove Marija, ne znamo kako se zove ta žena, znamo samo da je majka Zebedejevih sinova (Jakova i Ivana)
- to nisu dva ista događaja pa da možemo povezati te likove preko mjesta i istog događaja naime u Marku 6,1 govori se da je Isus u svom zavičaju i propovijeda u sinagogi, a tamo su "Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega."
dok se u Mateju 27,56 navode osobe koje su bile pod križem u Jeruzalemu nakon što je izdahnuo. Kako ta dva događaja nisu ni vremenski ni lokacijski povezana ne možemo ni osobe iz ta dva evanđelja povezivati i poistovjećivati, to su vremenski odvojeni događaji u kojima ne sudjeluju potpuno iste osobe.
To su, dakle, samo apologetske akrobacije. Marija je bilo ime skoro svake treće žene, a Jakova i Josipa koliko hoćeš. Neki, opet, kažu da su nadahnuti prevoditelji pogriješili, pa krivo preveli - riječ rođak s grčkom riječju brat - s aramejskog jezika na kome je, po njihovu, napisan originalni Novi zavjet. No problem je što takvoga spisa na hebrejskom nema, niti je ikad igdje spomenut. Niti je logično da bi ga netko pogrešno išao prevoditi, pa umjesto rođaci ubaciti braća i sestre, iako kontekst priče upućuje na najužu Isusovu obitelj.
"Rekoše mu stoga njegova braća: "Otiđi odavle i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš. Ta tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se svijetu." Jer ni braća njegova nisu vjerovala u njega. "
" I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: "Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te ! " On im odgovori: "Tko je majka moja i braća moja?" I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: "Evo majke moje, evo braće moje!
Po Marku 3,31
I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev - svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.
Djela apostolska 1,14
" A majka i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: "Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti. " A on im odgovori: "Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše."
Luka 8,19
"Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. "
(ovdje jasno vidimo da braća ne znači i "duhovna braća" tj. učenici, jer se spominju odvojeno)
Riječ "braća" je prevedena od grčke riječi za "braću" -- "adelphos/adelphoi = korijen te riječi je delphus (maternica);." Ova riječ može označavati i duhovnog brata - ovisno o kontekstu - ali ne znači "rođak" (rođak je "anepsioi"). Hrvatska riječ "rođakinja" u Luka 1:36 i 58... :
A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina.
Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
...je prevedena od "suggenes" u grčkom originalu. Ovo jasno ukazuje da u Novom Zavjetu, kada se govori o Isusovoj obitelji (braća se spominju uvijek uz svoju majku Mariju), riječ je o rođenoj braći, a ne rođacima. Adelphos u smislu rođaka, nigdje se ne koristi u Novom Zavjetu.
Postoje dva primjera gdje se koristi grčka riječ adelphos - braća - ali ne u značenju rođene braće, nego "braće po vjeri", što je sasvim jasno iz konteksta i nikome ne pada na pamet da bi se tu govorilo o pravoj braći. Zašto ? Iz konteksta.
Djela 3,17
Braćo, znam da ste s Isusom tako postupili zbog neznanja, kao i vaši poglavari.
Rimljanima 2,3
Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.
Spominjanje Isusove braće i sestara, zajedno s majkom, jasan je kontekst lik Isusove prave braće, a ne braće po vjeri ili daleke rođake i nećakinje.
Apologeti uzimaju primjere iz Staroga Zavjeta, navode greške u prijevodu Septuaginte, sve da bi unijeli što veću pomutnju, ali uzalud im posao. Stari je Zavjet pisan na hebrejskom gdje je dvoznačnost možda i moguća, ali priče Novog Zavjeta su (navodno) pisali ljudi bliski apostolima i to na grčkom jeziku, koji su morali znat je li Isus imao sestre i braću.
Osim toga, prevoditelji Septuaginte koristili su izraz "adelphos" za ‘ach' u onim odlomcima gdje je dodatni kontekst pojasnio namjeravano značenje. Nikakvog takvog konteksta nema u spominjanju lik Isusove braće u Novom Zavjetu, stoga je takvo uspoređivanje irelevantno.
I u hrvatskom se može nekome reći: "Brate, kako si!", a samo nam je dobar prijatelj a ne pravi brat. Ili braćo i sestre, za pripadnike svoje vjere. Zato je za riječi i prevođenje uvijek bitan kontekst. Nitko neće reći: "To mi je brat" za nekog prijatelja, kada ga upoznaje s nepoznatom osobom. To će reći samo za pravoga brata, da ne unosi konfuziju. Kad se braća spominju s majkom i sestrama, to nikako ne mogu biti rođaci ili prijatelji ili daleki srodnici. Kontekst spominjanja jasno naznačuje da su to prava braća. Da nisu, moralo bi se dodati neko objašnjenje da se ne unese konfuzija. No katoličkim teolozima nikako nije prihvatljivo da je Marija imala još djece i izgubila svoje sveto djevičanstvo. Nije li to zapravo drska uvreda svim našim majkama? "One nisu čiste. Rodile su i izgubile svoje djevičanstvo. Nisu čiste kao Marija!"
Isto tako kada Pavao kaže da je Marko Barnabin nećak (Kološanima 4,10), on koristi grčku riječ " anepsios ". Dakle imamo na raspolaganju dvije riječi na grčkom za rođake: suggenes i anepsios. Zašto je pisac upotrijebio riječ čije primarno značenje je brat, a nije koristio jednu od ove dvije? Da zbuni vjernike? Dovede u pitanje Marijino djevičanstvo? Ili je naprosto napisao to što znači u kontekstu - braća.
Teolozi nam bahato govore - kao da se samo po sebi razumije da su jedino oni ovlašteni za tumačenje Božjega teksta i čude se kako smo glupi/slijepi da nam to nije jasno - da su to 'zasigurno' djeca Marijine sestre Marije (?!?) ili djeca Josipova brata ili da se radi o Isusovoj braći po duhu ili Josipovoj djeci iz prvoga braka itd. (možete birati što vam bolje odgovara, samo da nisu rođena braća što bi podrazumijevalo da je majka Marija imala nedajbože seksualne odnose sa svojim suprugom i napukli himen, pa bi bila "falična"). Po apologetima ispada da su Isusovu majku stalno u stopu pratili bratići i sestrične s kojima je živjela zajedno (iako su mislili da je Isus lud: Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: "Izvan sebe je!" )! Neka bolje čitaju što piše. A i ovo:
Isus je Prvorođenac:
"...poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!" (Luka (2, 7): »...i rodi sina svoga, prvorođenca«, Isusa").
Luka sugerira da je Isus Prvo-rođenac, a ne može biti Prvorođenac*, ako je Marijin zaručnik Josip već imao sina iz prethodnih brakova. Prvorođenac je očevo prvo dijete s prvom ženom:
___________
* Pravoslavci tumače da je Josip imao djecu iz prethodnog braka. Katolicima se to ne sviđa. Oni bi i Josipa proglasili vječnim djevcem, svecem-zaručnikom koji nikada nije podlegao "čarima putenog zadovoljstva". Jedino tako oni mogu prihvatiti Svetu Djevičansku Obitelj. Stoga Hrvatski klero-sabor 9. i 10. lipnja 1687. godine bira svetog Josipa iz bajke za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog sabora od 9. i 10. lipnja 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”
Bitno je da je i Josip djevac, a ne da je imao prljavi seks s kakvom drugom djevicom.
** U evanđelju po Mateju su nonšalantno prešli preko grčke riječi "prototokos - prvorođenac", kao da ne postoji. (npr. HBK - Matej 1, 25: "I ne upozna je dok ne rodi sina (gdje je prijevod grčke riječi "prototokos" - prvorođenac?). I nadjenu mu ime Isus." NAMJERNO je izbačeno iz njima najvažnijeg, prvog, Matejevog evanđelja. Jasno nam je i zašto.
" 4. PRAVO PRVOROĐENOG (Pon. Zakon 21,15 do 17)
"Ako koji čovjek imadne dvije žene: jednu koja mu je draga, a drugu koja mu je mrska, te mu i draga i mrska rode sinove, ali prvorođenac bude od one koja mu je mrska, onda, kad dođe dan da podijeli svoju imovinu među svoje sinove, mora za prvorođenca priznati sina od mrske i njemu dati dvostruk dio od svega što ima. Jer on je prvina njegove snage - njemu pripada pravo prvorodstva.
Ovaj nepravedni Biblijski zakon otkriva da dvostruko nasljeđuje prvi očev sin = prvorođenac. Ako je Josip imao prvu ženu i sinove od nje, Isus ne može biti prvorođenac. Isusova braća i sestre ne mogu biti Josipova djeca iz prijašnjeg braka, to su kasnija Marijina djeca (da Marija nije imala druge djece, onda na grčkome NE BI pisalo UION PROTOTOKON "prvorođenac" nego, UION MONOGENE "jedinorođenac.") !
Današnji apologeti su razvili cijelu filozofiju oko pojma "brat" i što bi to moglo biti. Npr. tvrde da Isus ionako nije mogao imati "pravoga brata", jer mu Josip ustvari nije pravi otac. Drugim riječima, Sveti Duh, kao Isusov otac, prenio je na njega svoje gene - boju očiju, kose, temperament, krvnu grupu itd. Ako je korišten samo genetski materijal majke, morala se roditi klonirana djevojčica (XX kromosom!). Djeca koju bi Josip napravio s Marijom, imala bi kombinaciju gena Josipa i Marije, a ne Svetoga Duha i Marije, pa ne bi bila izravna Isusova braća (braća po majci?). Međutim, apologeti se izvlače da aramejski jezik nema riječi za nećaka. Pa što, rekli biste. E, onda može značiti i to da Isusova braća budu nećaci, tj. djeca Josipove ili Marijine braće i sestara. Ovo epohalno otkriće je izmamilo Budin smiješak na lica ispaćenih fundamentalista - Biblija je ipak u pravu - Marija je ostala djevicom do kraja. Pomisao da bi Josipov seksualni, Bogom dani organ prodro u Marijino tijelo, klericima je tako gnjusna i odvratna, da će preokrenuti svijet naglavačke samo da bude kako su si oni to zamislili. Naravno, usput su prikladno "zaboravili" da je Novi zavjet i sve o liku Isusu pisano isključivo na grčkome jeziku, koji vrlo dobro razlikuje riječ brat od riječi nećak! A pisci evanđelja za koje se kršćani zaklinju da su slušali Isusa (ili da su slušali IZRAVNE svjedoke), i znali sve o njemu pa tako i imena njegove braće i sestara, to su jasno i nedvosmisleno zapisali na grčkome jeziku, zar ne ? (uvođenje aramejskog je plitki teološki trik. Premda se izraz “brat” u grčkom prijevodu Tore sa hebrejskog ponekad odnosio na obiteljske veze, a ne samo na striktni pojam rođenog brata, to je nebitno, jer imamo "dobre poznavatelje Isusova života koji su evanđelja pisali izravno na grčkom!)
Grčka riječ za brata je "adelphoi" a za rođaka "anepsioi". Svi evanđelisti koriste "adelphoi" za opisati Isusovu braću. Da su bili uvjereni da Jakov, Josip, Šimun i Juda nisu Isusova braća po majci, upotrijebili bi grčku riječ "anepsioi" kako bi izbjegli bilo kakve nedoumice i naglasili status doživotnog djevičanstva Majke Božje Marije, svim vjernicima na znanje i ravnanje (kako je "božansko nadahnuće" zaboravilo na takvu "sitnicu"?).
Ako povjerujemo apologetima, onda je trebalo prevesti ovako:
A on im odgovori: "Majka moja, bratići moji - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše."
Luka 8,19
On im odgovori: "Tko je majka moja i bratići/rođaci i nećakinje moje?" I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: "Evo majke moje, evo bratića mojih!
Po Marku 3,31
Iz konteksta je jasno da je ovakav prijevod smiješan. Čak i na hebrejskom, ako se pojavi riječ brat, uvijek se iz konteksta može zaključiti radi li se o rođenom bratu, ili tek rođaku. Jezik je uvijek praktičan. Jezik u kojemu ne bi bilo načina da se načini razlika između brata i rođaka, bio bi totalno nefunkcionalan jezik.
Pavao je također pisao na grčkom i zapisao o bratu Gospodinovu Jakovu*:
Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova (adelphoi). Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem.
Galaćanima 1,18-19
Kao i u Korinćanima:
I Korinćani 9,4
Ako drugima nisam apostol, vama svakako jesam. Ta vi ste pečat mojega apostolstva u Gospodinu. Moj odgovor mojim tužiteljima jest ovo: Zar nemamo prava jesti i piti? Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća (adelphoi) Gospodnja i Kefa?
_________________________
* Pavlovo spominjanje Jakova, "brata Gospodnjega" najbolji je argument u prilog Isusove povijesnosti. Jer ne-povijesne, nepostojeće osobe, nemaju rođenoga brata. Međutim i to ima svoje probleme. Pavao nikada ne kaže da je Isus imao biološku braću i ne spominje Nazaret, Mariju, Josipa itd. Braća po rođenju ili krvi ne pojavljuju se nigdje u Pavlovim pismima. On poznaje samo kultnu "braću Gospodinovu": svi kršteni kršćani, kaže on, su posvojeni Božji sinovi poput Isusa, i stoga je Isus "prvorođenac mnoge braće" (OHJ, str. 108). Drugim riječima, svi kršteni kršćani su za Pavla "braća Gospodinova", a zapravo je jedini razlog što su kršćani braća i sestre jedni drugima, to da su svi oni "braća" Isusova. Pavao nikada ne daje natruhu da treba razlikovati nekoga kao Isusovog brata na bilo koji drugi način. I doista, samo dva puta koristi punu frazu "Gospodinov brat" (umjesto svog "brata" periphrasis), on mora napraviti razliku između apostolskih i ne-apostolskih kršćana (više o tome ispod, ali vidi OHJ, 582-92 Richard Carrier).
Kršćani su djeca Božja, Isusova braća, braća Gospodinova, nasljeđuju po svom "bratu" Isusu carstvo nebesko:
Jer koji se god vladaju po Duhu Božjemu, oni su sinovi Božji.
Jer ne primiste duha ropstva, opet da se bojite, nego primiste Duha posinjenja, u kojem vapijemo: "Aba, Oče!"
Ovaj Duh svjedoči našemu duhu, da smo djeca Božja.
A kad smo djeca, i baštinici smo: "baštinici, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo, da se s njim i proslavimo.
Rimljanima 8,17
*
Pavao kaže da ga "drugi" ne priznaju za apostola. Dokaz da je to i on (pečat) daju mu njegovi slušatelji. Jasno je da ga ne priznaju kao apostola, jer se sam proglasio apostolom, a propovijedao samo na osnovu svojih privatnih vizija. (Čudno da apostolski pečat nije osobno poznavanje povijesnog Isusa). Zatim spominje da "Isusova braća" (adelphoi), apostoli, kao i Petar (Kefa) vode svoje žene-vjernice sa sobom, pa isto pravo traži i za sebe.
Možemo zaključiti da apsolutno ništa u evanđeljima ne podupire tezu da je Marija ostala "doživotna - vječna djevica" nedirnuta seksom u braku. Ali niti ne pokušavajte uvjeriti u to katoličke apologete. Oni će vam nervozno odvratiti da su Isusova braća i sestre ustvari djeca Marijine sestre Marije, koja je stajala s još dvije Marije ispod križa. Zamislite samo situaciju u Marijinoj obitelji: "Ovo je Marija, a ovo je Marija, njezina sestra".
Još jedno apologetsko tumačenje se drži za scenu kad je Isus najmilijem učeniku kojeg je najviše volio i znao nježno privijati uz svoja prsa, rekao pod križem:
"Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi.
Oni tvrde da to ne bi učinio da je Marija imala još svoje djece i živoga muža. Ipak je i to nategnuto tumačenje. Prvo, Isusa nisu baš voljela njegova braća - mislili su da je poludio*, a Isus je navukao sramotu na svoju obitelj, jer je osuđen kao propali pobunjenik. Onda, ako je Ivan tako prirastao Isusu srcu, a i bio je emocionalno i tjelesno na kraju snaga, možemo ga razumjeti. Njegovoj majci je bila potrebna utjeha više nego ikada. Izgubila je sina na tako okrutan način, 'zaručnik-djevac' nestao, a svi apostoli i ostali sljedbenici su se razbježali u strahu. Ljubljeni učenik Isusov (Lazar?) je bio jedini koji se ponudio pomoći, unatoč javnoj sramoti i osudi mnoštva. Stoga ova lik Isusova izjava znači da Isus tješi svoju ražalošćenu majku, nudeći joj učenika kojega je najviše ljubio kao neku vrstu zamjene za sebe. Učenike je ionako smatrao svojom pravom "braćom" po vjeri, baš kao i Ivana (Lazara?). Markovom liku nije na kraj pameti bilo da joj govori kako je njegova žrtva spasila čovječanstvo od vječnog prženja u Paklu i slične besmislice.
___________
* Odakle ideja da su Isusova braća mislila da je Isus lud? (Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: "Izvan sebe je!") Neugodna povijesna činjenica koja zapravo potvrđuje povijesnost Isusa, jer nitko to ne bi izmislio da ga ponizi?
Ma ne. I to je prekopirano iz Staroga Zavjeta, kao i većina ostalih priča: "mesijanski psalam 69" kaže:
69:9 Tuđinac postadoh braći i stranac djeci majke svoje.
Dakle, još jedno "ispunjeno proročanstvo i opis mesije". Tadašnje Židove je trebalo uvjeriti da je Isus njihov mesija-krist koji je opisan u židovskoj Tori. Zato je Isus morao biti zavađen sa svojom braćom (tj. djecom majke svoje) i otuđen od svoje majke.
Dvostruki promašaj oko Isusovog rođenja !
NItko pojma nema koje godine je lik Isus rođen.
Matej kaže da je Isus rođen "za vrijeme" Heroda Velikog (Po Mateju 2,1), kralja Judeje (ustvari tetrarha a ne kralja). Luka kaže da je rođen kada je Kvirinij bio guverner Sirije (Luka 2,2). Ali jedno poništava drugo, jer je Herod umro 4. god. prije nove ere, a Kvirinij, u rimskoj povijesti kao Quirinius, je postao guverner Sirije tek 10 godina kasnije. Između Mateja i Luke, postoji, dakle, kontradikcija od barem 10 godina, što se tiče Isusovog rođenja. Ne mogu biti obje tvrdnje istinite, ili je jedna pogrešna, ili obje. Apologeti su izmislili dva trika: mogućnosti da je Kvirnij bio guverner dva puta ili da je to bio netko drugi istoga imena, ali obje su "mogućnosti" odavno odbacili povjesničari.
Kao prvo, znamo tko je bio guverner u vrijeme Heroda i kasnije njegovog sina: Quintilius Varus i Sentius Saturninus (ne zovu se ni približno isto). Kako se s velikom sigurnošću zna od kada do kada su oni vladali, bilo bi teško tu negdje ugurati Kvirinija. Neki "kršćanski istraživači" su čak iskopali nekakav novčić na kojemu kažu da piše o "drugom Kviriniju". Problem je što je taj natpis "velik" pola milimetra. U to doba nije bilo alata koji bi ugravirao tako malen natpis, ali naši teološki istraživači u mašti vide svašta.
Luka tvrdi da je Isus imao "oko 30 godina" kada je počeo propovijedati (Luka 3,23) i da je to bilo "petnaeste godine vladavine Tiberija Cezara" (Luka 3,1). Sada znamo da je Augustus Cezar umro 14. n.e. i da je Tiberije bio njegov nasljednik. Tako bi 15. god. njegove vladavine bila oko 29 ili 30 n.e. Ovime dobivamo rođenje Isusa oko 1 pr.n.e ili 1. n.e.
Po Ivanu 8,57: Rekoše mu nato Židovi: "Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?"
Ne radi se o nikakvoj frazi, već o tvrdnji da je Isus u kasnim 40-tim. Time se njegovo rođenje pomiče za 20 godina.
Sv. Irenej postaruje Isusa za 20 godina:
Taj svetac je bio rani crkveni otac i apologet, a njegova pisanja formativna u ranom nastanku kršćanske teologije. Za sebe je tvrdio da je učenik opet Svetoga Polikarpa, koji je pak, bio izravni učenik Svetoga Ivana evanđelista. Dakle imamo izravnu "svetačku" vezu o podacima o Isusu.
Sv. Irenej nam govori o tim "pouzdanim" izvorima iz kojih je doznao da je Isus bio blizu svojim 50-tim godinama starosti, kada je propovijedao:
U "Protiv hereza": http://www.newadvent.org/fathers/0103222.htm
Poglavlje XXII.—Trideset Eona nije tipizirano činjenicom da je Krist bio kršten u svojoj tridesetoj godini: On nije patio u 12. mjesecu nakon krštenja, nego je bio više od 50 godina star kada je umro.
"Jer kako je mogao imati učenike, ako nije naučavao? I kako je mogao naučavati, ako nije dosegao dob Majstora?
Jer kada je kršten, još nije dosegnuo svoju tridesetu godinu života, već je počeo imati 30. (jer je Luka, koji je spomenuo njegove godine, ovako rekao: "Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina", kada je došao primiti krštenje); a, [prema tim ljudima koji nisu u pravu,] On je propovijedao samo jednu godinu, brojeći od njegova krštenja. Pa je, došavši do tridesete, patio, bivajući i dalje mlad čovjek, i koji nikako nije dosegao poodmaklu dob. Budući da prvo razdoblje ranog života obuhvaća 30 godina, a da se iste protežu do četrdesete, svatko će to potvrditi; od 40. i 50. godine čovjek se počinje primicati starosti, koju je naš Gospodin imao kada je još ispunjavao svoju službu kao Učitelj, kao što nam i Evanđelje i svi crkveni oci svjedoče; oni koji su razgovarali u Aziji s Ivanom, Gospodinovim učenikom, potvrdili su da im je Ivan prenio tu informaciju. I ostao je među njima do vremena Trajana."
(Ovdje je malo nejasno misli li se na Isusa ili Ivana da je ostao do Trajana među svojim učenicima. Čak da se radi o Ivanu, nije bitno, što se vidi iz nastavka teksta).
Nastavlja se tekst gdje se Irenej i dalje bavi svojim "svjedočenjem" da je Isus bio blizu pedesetih.
"Neki od njih, čak što više, nisu vidjeli samo Ivana, nego i druge apostole, i čuli istu priču od njih, i posvjedočili o [vjerodostojnosti] te izjave. Kome bismo radije vjerovali? Takvima ili Ptolemaus-u, koji nikada nije vidio apostole, i koji čak niti u svojim snovima nije postigao niti tračka apostola?
6. Ali, osim toga, oni isti Židovi, koji su u ono vrijeme diskutirali s Gospodinom Isusom najjasnije su ukazali na potpuno istu stvar. Jer kad im je Gospodin rekao, "Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.", rekoše mu nato Židovi: "Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?" ( Ivan 8:56-57) Takav govor je prikladno usmjeren na onoga koji je već prešao 40-tu, bez da je još dosegao svoju 50-tu godinu života, a ipak nije daleko od te starosti."
Ali za onoga koji ima samo 30 god. bilo bi bez sumnje rečeno, “Ti još nemaš 40.” Za one koji su Ga željeti uhvatiti u laži, sigurno mu ne bi produžili broj godina daleko nakon starosti koju su vidjeli da ima; već bi spomenuli period blizak njegovim stvarnim godinama, bilo da su to ustanovili u javnom registru, ili jednostavno nagađali iz onog što su vidjeli da je bio star preko 40 god., i da On sigurno nije imao samo 30 god. Jer je sasvim nerazumno nagađati da su se zabunili za 20 god., kada su željeli dokazati da je mlađi od doba Abrahamova. Jer ono što su vidjeli, to su i izrekli; a Onaj koga su vidjeli nije bio puki fantom, nego stvarno biće. On nije imao više od 50. god. i, u skladu s tom činjenicom, rekli su mu, “Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?" On stoga nije propovijedao samo jednu godinu, niti je patio u 12. mjesecu te godine. Jer period između 30. te i 50.te godine nikada ne može biti držan za samo jednu godinu.
1.) Irenej nam jamči da je razgovarao o tome s Polikarpom, koji da je razgovarao o tome s apostolom Ivanom i
2.) daje paralelu : Po Ivanu 8,57: Rekoše mu nato Židovi: "Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?"
Protiv hereza II, 22
Dakle paralelu navodi kao "dokaz" da se ono što je (Irenej) tobože "ZNAO" tj. da je Isus bio blizu PEDESETE kad mu se obraćaju Židovi, vidi i iz evanđelja.
Iz ovoga je očito, (čak kad bismo i zanemarili ono o Trajanu koji je rođ. 53.), da je Irenej bio uporno tvrdio da je Isus bio oko 50-te, u svojoj "zreloj dobi Majstora", dok je naučavao. To je u koliziji s crkvenim "naučavanjem" da je Isus imao 33 kad je raspet.
Pada li time u vodu "svjedočenje" jednog od glavnih izvora kršćanskih podataka?
U evanđeoskim referencama imamo ni manje ni više nego četiri različita Isusova rođendana:
- oko 20. pr.n.e. (po Ivanu / Ireneju)
- oko 4. pr.n.e. (Po Mateju i Luki)
- oko 1. pr.n.e. ili oko 1 n.e. (Luka)
- 6. n.e. (Luka).
Današnje računanje vremena prije nove ere i poslije nje, započinje od 523. godine, a bazira se na traljavim proračunima redovnika Dionizija (Dionysius Exiguus - Denis the Little - na engleskom - MALI DENIS). On je Isusovo rođenje smjestio u sredinu (ofrlje) između gornja dva datuma, jer se nije mogao odlučiti koji je točan. Znači današnje brojanje godina "prije Krista i poslije Krista", nastalo je tek u šestom stoljeću, od Maloga Denisa, po načelu "od nas počinje povijest".
Činjenica je samo to da rani kršćani nisu imali pojma kada je Krist rođen (ni mjesec ni godinu).
Luka u svom evanđelju spominje pastire koji su na dan Kristova rođenja na otvorenom čuvali svoju stoku. To se nikako ne bi moglo odigrati u prosincu zbog prevelikih hladnoća u Judeji. Zimi je stoka bila zatvarana u torove i čekao se dolazak proljeća za njezino ponovno puštanje.
Rođenje na zimski solsticij, a smrt/uskrs na proljetni ekvinocij - Isus Krist posađen na astrološkom križu
Postoje 4 glavne astronomske točke prividnog gibanja Sunca po ekliptici. Zimski i ljetni solsticij, te proljetni i jesenski ekvinocij. Grafički prikazano na ekliptici, te 4 točke oblikuju križ.
Teolozi nam "otkrivaju" da Božić, 25.XII premda je dan Isusovog rođenja nepoznat, Crkva ga je odabrala upravo na dan nakon zimskog solsticija kada su se slavile Saturnalije i razna "poganska" božanstva. Naime 22.12. je zimski solsticij - sunce prividno kao da zastaje na ekliptici - dan je najkraći u godini (kao da Sunce umire) to traje 3 dana (poput boravka 3 dana u podzemlju mnogih mitoloških junaka uklj. Isusa), a onda, 25.12. Sunce se ponovno rađa tj. dani se "ipak" počnu produžavati, rađa se novi ciklus godine - Bog se rađa - mali Božić. Logični početak Nove godine je upravo 25.12, kada se Sunce" ponovno rađa". No Julije Cezar je odlučio da Nova godina počne s prvim Mlađakom nakon zimskog solsticija, pa Novu godinu slavimo 1. siječnja.
Prvo računanje Božića zabilježeno je u Aleksandriji oko 200. godine (Klement Aleksandrijski). Pravo slavlje zabilježeno je u Rimu 354. godine (ne znači da se možda počelo slaviti i koju godinu ranije). Rimljani su 25. 12. slavili blagdan rođenja nepobjedivog sunca (veza sa zimskim solsticijem), a kršćani su blagdan kristijanizirali i rekli da se radi o "mladom suncu s visine (započinje 'Mlado ljeto')" (Lk 1,78). Jednostavno nisu dozvolili da se slave poganski bogovi pa su ga prilagodili sebi.
Postoji logičan razlog zašto se Isus nije mogao roditi zimi. U to doba, u Palestini je hladno i nikakav popis stanovništva ne bi bilo mudro tada sazivati. A prema Bibliji, Josip vodi Mariju, u 9. mjesecu trudnoće, na dalek put, po zimi, da bi obavili oboje nekakav popis (nonsens da moraju ići radi popisa u Betlehem, tobože rodni grad kralja Davida, pretka prije 1000 godina, i još oboje, i još trudnica). Zasigurno još jedno smušeno Božje čudo.
A Uskrs?
Najvažniji dan kršćanstva. Znali itko koji je to dan?
Prema crkvenom pravilu Uskrs se slavi na prvu nedjelju koja dolazi nakon punog mjeseca koji dolazi nakon proljetne ravnodnevnice (ekvinocija) – pojava kada Zemljina os nije nagnuta ni od ni prema Suncu, a središte Sunca se u tom trenutku nalazi u ravnini Zemljinog ekvatora. Ravnodnevnica je obično oko prvog dana proljeća (21 ožujka), a suncostaj oko 21. prosinca + 3 dana (oko Božića). Znamo točan datum kada je Julije Cezar ubijen (14.3.44. pr.n.ere). Znamo mnoge druge povijesne datume iz toga doba. Kako to da nitko od tisuća Isusovih poklonika nije zapamtio tako važan datum?
Zar vazda djevica, bezgrješne bogorodica Marija, koja je tjelesno uzletjela u nebo iz groba, nije apostolima priopćila precizan datum kada je rodila Sina, i kada je umro na križu? Majke to jako detaljno pamte. Nije li joj se urezalo u pamćenje kada su joj ubili Sina? Zašto je to propustila prenijeti drugima? Kao i išta konkretno, što bi povijesna znanost mogla verificirati da bismo mogli danas doznati o njezinu Sinu?
Prema pravilima Katoličke crkve, datum Uskrsa "može biti u rasponu" između 21. ožujka i 25. travnja - pomični blagdan. Ključna je proljetna ravnodnevnica, slično kao što je zimski solsticij bitan za Božić. Konkretni datum Isusova rođenja ostaje nedokučiv misterij, veliki problem oko kojega kršćanski teolozi kemijaju i razbijaju glave stoljećima.
Uskrs 2013. – 31. ožujka
Uskrs 2014. – 20. travnja
Uskrs 2015. – 5. travnja
Uskrs 2016. – 27. ožujka
Uskrs 2017. - 16. travnja
Uskrs 2018. – 1. travnja
Uskrs 2019. – 21. travnja
Uskrs 2020. – 12. travnja
Uskrs pliva jer su kršćani odlučiti povezati usksnuće svojega Boga sa Pashom u Starom zavjetu:
U prvom mjesecu četrnaestoga dana (14 Nissan) u suton jest Pasha u čast Jahvi;
Levitski 23:5
A ta se slavila na razne datume u raznim židovskim gradovima. Židovski 14 Nissan se mijenja svake godine i pada u 35 različitih dana! Kršćanima se nije svidjelo vezanje za židovstvo, pa su smislili, opet ofrlje, da je to bilo na prvu nedjelju nakon punog Mjeseca, koji slijedi nakon proljetne ravnodnevnice. Dakle položaj Sunca i Mjeseca određuje veličanstveno Isusovo uskrsnuće, a ne konkretan datum uskrsnuća.
U prvim stoljećima Crkva nije slavila Božić. Datum Kristova rođenja je bio nepoznat, pa su u jedno vrijeme postojala čak četiri izmišljena datuma Isusova rođenja, o čemu nam svjedoče i spisi crkvenih Otaca. Klementu Aleksandrijskom, primjerice, početkom III stoljeća, pukao je film, pa je ljutito izjavio "da svi oni koji žele saznati kada je točno Isusov rođendan pretjeruju u svojoj znatiželji”.
Hipolit Rimski (3. stoljeće) - Katolička enciklopedija nevoljko priznaje da je "nemoguće išta pouzdano reći o tom mučeniku", jer postoje kontradiktorne priče o njemu, On odlučuje stati na kraj tim nagađanjima i sramotnom neznanju, pa po Svetome duhu, na brzaka i ofrlje, određuje taj datum na 25.12., osamnaeste godine Tiberija Cezara, a Uskrs na 24. 3. kada su Rufus i Roubellion bili konzuli.
Papa Ratzinger koji je odustao biti Papa, vjerojatno primoran pedofilskim skandalima svoga klera, u propovijedi kao kardinal 25. XII. 1977., usuđuje se izgovoriti i ovu laž:
"Da se Isus rodio 25. prosinca, prvi je sa sigurnošću utvrdio Hipolit Rimski u svom „Komentaru proroka Danijela“ koji je zapisao oko g. 204."
Premda, ako se stvarno shvati da je to bilo po prvi puta "ustvrđeno", dakle nitko prije nije znao za to (Marija, Josip, apostoli, Pavao, Petar...), onda i ne mora biti laž, "nego je tada izmišljeno".
U kršćanstvima i drugim religijama tipa islam, stvari su jednostavne. Dovoljno je da neka samoproglašena osoba od autoriteta nešto izjavi, i vjerništvo to mora odmah slijepo prihvatiti. Amen.
Isus je imao ljubavnika ili se radi o varijaciji na temu alegorije o voljenom Lazaru?
 U proljeće, 1958. Morton Smith, diplomac teologije s Kolumbijskog sveučilišta, pozvan je katalogizirati rukopise u knjižnici manastira Mar Saba, smještenog 20 milja južno od Jeruzalema.
Pri kraju dugog i mučnog rada, naišao je na nešto što ga je zapanjilo - 3 stranice rukopisa (koje je odmah fotografirao, a danas su uvrštene u povijesno priznate dokumente (Talley, "Liturgical Time in the Ancient Church," 45.), pisma svetog Klementa Aleksandrijskog. Bio je to poznati crkveni otac iz drugog stoljeća n.e. ( http://www.earlychristianwritings.com/secretmark.html )
Njegovo pismo govori da je Marko, nakon Petrove smrti donio original evanđelja u Aleksandriju i napisao "spiritualnije evanđelje za one koji se žele usavršiti". Klement nadalje tvrdi, da taj tekst ima Aleksandrijska Crkva radi Inicijacije u Velike Misterije.
Ono što je zanimljivo su dva odlomka iz tadašnjeg (tajnog) Markovog evanđelja, koja je netko očito izbacio iz današnjeg evanđelja.
Klement ih doslovce navodi:
1.) "I dođoše u Betaniju. A neka žena čiji je brat umro bijaše ondje. I dolazeći, padne ničice pred Isusa i kaže mu, 'Sine Davidov, smiluj mi se.' Ali učenici je odbiše. I Isus, naljutivši se, ode s njom u vrt gdje je bila grobnica i odmah se začuje velik povik. Približivši se, Isus odvali kamen s vrata grobnice. I odmah, pošavši pravo gdje je bio mladić, ispruži svoju ruku i podigne ga, uhvativši ga za ruku. Ali mladić, pogledavši ga, volješe ga i počeše ga zaklinjati da bude s njim. I izlazeći iz grobnice, uđoše u mladićevu kuću, jer bijaše bogat. I nakon 6 dana Isus mu reče što da napravi, i uveče, mladić mu dođe, noseći lanenu krpu preko svog golog tijela. I ostade s njim te noći, jer Isus ga podučavaše otajstvu Kraljevstva Božjega. A zatim, ustavši, on se vrati na drugu stranu Jordana." Po Marku 10,32-46 ++
2.) Druga rečenica koju Klement navodi, savršeno se uklapa između dvije rečenice u današnjem evanđelju, između kojih očito nešto nedostaje.
Danas imamo:
Po Marku (46) "Dođu tako u Jerihon. - - ?? - - Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona..."
Klement kaže da je između bila rečenica:
"Sestra i mladić kojeg je Isus volio su bili u gradu, kao i njegova majka i Saloma, ali Isus ih nije primio."
U nastavku pisma, Klement piše da je to sve, i da ništa ne piše o "golom muškarcu sa golim muškarcem i druge neizgovorljive stvari" kako mu je to tvrdio onaj kome piše to pismo. Klement izričito navodi:
Kako treba izvorno tajno (Markovo evanđelje) držati u tajnosti, kako treba lagati da bi se uzdiglo (njegovo) tumačenje vjere, " Takvima se moramo suprotstaviti svim sredstvima. Jer kad bi oni i rekli nešto istinito, onaj koji ljubi istinu ne bi se smio čak ni tada složiti s njima. .......... Ako tvoj protivnik slučajno govori istinu ti se tome moraš suprotstaviti i lagati kako bi to opovrgao........ Niti treba priznati da je ono tajno evanđelje Markovo, nego to treba poreći i pod zakletvom JER NE VALJA SVE ŠTO JE ISTINITO KAZIVATI SVIM LJUDIMA"
Morton Smith sugerira da se radilo o obredu krštenja/preporađanja koji je provodio Isus osobno, o nekoj vrsti "tantričke inicijacije", jer je lanena krpa imala ritualni značaj u gnostičkim obredima. Grčka Ortodoksna Crkva, u čijem je vlasništvu pismo o kojem je riječ, sprječava mu pristup i namjerava ga spaliti, jer, po njihovom mišljenju, ono ugrožava same temelje opstojnosti Crkve.
O Lazaru iz Betanije govori i Ivanovo evanđelje, kao da se radi o oživljavanju mrtvaca. Žene kažu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je." Ništa se ne objašnjava zašto Isus ljubi toga mladića.
Lazarova bolest i smrt
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je." Čuvši to, Isus reče: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji." A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.
Međutim, bode u oči ironična Tomina primjedba:
"Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!" Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!"
Dio iz starijeg, Markova evanđelja, Ivan je uljepšao kako bi izgledao kao čudesno vraćanje Lazara iz "mrtvih". Izreka "da umremo s njime" može se odnositi i na simboličnu smrt i preporađanje, koje je Isus provodio.
Još jedan citat iz toga pisma:
"... Iako bi u ovim recima moglo biti istine, oni koji uistinu ljube istinu, ne bi se smjeli složiti s njima. Jer sve što je istinito nije i Istina; Niti bi istina koja se čini istinitom po ljudskim mjerilima trebala biti ispred prave istine- one koju nalaže vjera. Kad netko iznosi ovakve krivotvorine ne bi se smjelo pristati na tvrdnju da tajno evanđelje pripada Marku, već bi se tako nešto moralo pod prisegom poreći. Jer sve ono što je istinito ne smije se saopćiti svima. ..."
Ali budući da pokvareni demoni uvijek smišljaju uništenje za ljudski rod, Karpokrat, kojeg upućuju i koji je koristio umijeće prjevare, tako je zarobio određenog prezbitera crkve u Aleksandriji, dobavio je od njega primjerak tajnog Evanđelja koje je i interpretirao u skladu s bogohulnom i tjelesnom doktrinom i štoviše zagadio miješajući sa čistim i svetim riječima sasvim besramne laži. Iz te mješavine je nastao nauk karpokraćana.
Zaključak Charles Hedrick-a:
"Klementovo pismo stvarno postoji, i koncenzus stručnjaka (uz par iznimaka) je da jest autentično. Tako znamo da je na kraju 2. stoljeća postojalo više inačica Evanđelja po Marku. Stručnjaci nisu voljni prihvatiti svjedočenje Klementa i pripisati fragmente teksta autoru izvornog Marka. Ali, usprkos njihovoj nevoljkosti, Klementovo pismo potvrđuje da se mislilo da ie drugo Markovo evanđelje, za koje se mislilo da je napisao autor izvornog evanđelja, korišteno u Aleksandrijskoj crkvi, i datira se na kraj drugog stoljeća. Kao što je Smith naveo, 'pravo pitanje je da li se oni [izvodi iz tajnog Marka] trebaju klasificirati kao pseudoepigrafska evanđelja sredine i kasnijeg drugog stoljeća, ili s kanonskim evanđeljima i ostalim tog tipa (P. Egerton 2, G. Hebrews, itd.).' ... može li to 'duhovno evanđelje Marka, u načelu, sadržavati informacije o povijesnom Isusu, ovisi o tome na koliku starost se ti fragmenti datiraju (jesu li oni dovoljno stari da su očuvali usmenu tradiciju o Isusu), kao i prema drugim kriterijima za ustanovljenje originalnosti tradicija."
Kako tamošnji religijaši ljubomorno čuvaju te fragmente, od kojih imamo u rukama samo fotografije u boji i crno bijele, ne možemo to još doznati. Možda su to svećenici potajno i doznali, pa zato ne daju fragmente. Ako je tako, ne bi bilo iznenađujuće, da, radi opasnosti po kršćansku vjeru, te fragmente spale.
Reakcija na Mortonov nalazak je bila takva da je to nalikovalo buđenju pakla. Sve moguće klevete i poniženja se sručilo na istraživača, i uključila sva bijesna apologetska šuplja artiljerija. Deseci laži i podmetanja, od podvale da Morton nije objavio fotografije (a jest), pa da nije slikao margine (a jest, samo su odrezane radi publiciranja u knjizi), pa do navođenja "važne činjenice" da je ćelav (što ima količina kose s time?), ukazuju da objektivnost stručnjaka nestaje u žaru dokazivanja svoje vjere.
Neki vrišteći apologeti (npr. Carson i Jeffery) su nakon Mortonove smrti, ponovno pokušali dokazati da je Morton to sam napisao, ali:
Kanadski akademik, Scott Brown, predavač o Kršćanskim izvorima na"University of Toronto", piše knjigu "Mark's Other Gospel: Rethinking Morton Smith's Controversial Discovery (Wilfred Laurier Press, 2005.) Brown nudi temeljito, objektivno, i pedantno istraženu obranu vjerojatne autentičnosti Klementova pisma. Brown uvjerljivo dokazuje da krivotvorina nije dokazana.
Zašto bi lik Isus bio gej?
Argumenti:
- evanđelja ponavljaju o jednom učeniku (Ivanu?) kojeg je Isus ljubio:
"A jedan od njegovih učenika - onaj kojega je Isus ljubio - bijaše za stolom Isusu do krila. Ovaj se privine Isusu uz prsa i upita: "Gospodine, tko je taj?" (Po Ivanu 13,23)
"Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio..." "...i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio.." Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: ..
"Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa...."
Riječ agape - ljubiti, koristi se samo u kontekstu muškaraca ili Boga ili bližnjega. Jedino mjesto gdje Isus spominje agape u kontekstu žena je ovaj: A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. (Ivan 11,5) Dakle dvije žene zajedno s muškarcem - Lazarom. Ljubav muškarca prema ženi se ne spominje nigdje u novom zavjetu.
Ali o ljubavi (makar bila isključivo prijateljska/bratska) između muškaraca, ima na mnogo mjesta:
Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim."
- Isus je i Bog i čovjek, a kao čovjek valjda posjeduje neku vrstu seksualnosti (osim ako nije bio potpuno aseksualan)
- kao židovskom rabinu, propisi su nalagali brak - celibat mu nije bio dozvoljen (Židovi celibat ne drže posvećenošću Bogu, već buntom protiv Boga) - a ipak nema zabilješke da je Isus oženjen (osim Filipova evanđelja)
- Isus kao zaručnik veselih apostola? "Tada pristupe k njemu Ivanovi učenici govoreći: "Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?" Nato im Isus reče: "Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!"
- problematičan odnos s majkom: "Kaže joj Isus: "Ženo, što ja imam s tobom? " Tko je moja majka i moja braća?
- čudan događaj kod Isusova uhićenja: "A jedan je mladić išao za njim, ogrnut samo plahtom (lanenom krpom). I njega htjedoše uhvatiti, no on ostavi plahtu i gol pobježe."
- proglašava vjeru satnika koji je volio svog slugu-dječaka (entimos pais), najvećom u Izraelu
- ponavlja se da je Isus roda Davidova, koji je bio biseksualan (veza s Jonatanom)
- među apostolima nije bilo neuobičajeno da se poljube ("I odmah pristupi Isusu i reče: "Zdravo, Učitelju!" I poljubi ga." A Isus mu reče: "Prijatelju, zašto ti ovdje!" )
Tu se koristi grčka riječ kataphileo, sa značenjem "ponovljeno nježno ljubiti u usta" (to kiss much, kiss again and again, kiss tenderly - http://cf.blueletterbible.org/lang/lexicon/lexicon.cfm?Strongs=G2705&Version=kjv)
Ista riječ se upotrebljava i kada je neka žena rasplela kosu (tada sramotan čin za ženu) i počela suzama kvasiti Isusove noge i brisati ih svojom kosom i cjelivati ih; kao i u Djelima apostolskim, kada apostoli navale "cjelivati (kataphileo)" Pavla 20,37.
Djela ap.: "Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, (38) ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu."
- neoženjen, "nisu ga viđali s djevojkama", ali znao bi svratiti na svadbu, piti, dobro jesti, oblačiti se u skupocjenu odjeću i družiti se s prezrenima.
- Isus zamjera svome domaćinu: "Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza." Zašto je Isus razočaran što mu domaćin nije dao poljubaca?
- "A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu." - ovakav gnjev nije baš logičan, izgleda pretjeran. 'Glupane!' je prijevod riječi "rakha", koja se nigdje ne spominje u Svetim Spisima kao da je toliko prostačka da ju nitko nije zapisao. Neki filolozi tumače da uvredljivo označava nekog tko je "mekan" ili "slab", "slabić" ili "ženskasta osoba." Osuđuje li time Isus izrugivanje homoseksualaca ili općenito drugačijih?
- spominje li Isus u ovoj prispodobi homoseksualce?
" Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše
(homoseksualci). Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše (uškopljenici, kastrati, eunusi).
A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga
(apstinenti ili oni koji su sami sebe kastrirali?)"
Po Mateju 19,12; 5,28-30.
I konačno, zašto bi trebalo smatrati ovakvu ideju nekakvom blasfemijom ili uvredom kada Crkva ponavlja da homoseksualce ne smatra grješnicima per se, nego oni to postaju ako "tjelesno prakticiraju svoje protuprirodne porive". Ako Isus to nije prakticirao, ne može mu se uzeti za zlo, zar ne?
Izvor mita o "povratku Lazara iz groba" i "učeniku kojega je Isus ljubio", i koji mu se "bio u krilu" (privijao se uz Isusova prsa).
Luka smišlja pričicu o prekogrobnom, o raju i paklu - tako bitnom za vjerovanje u Isusa koji pruža život vječni svima koji se boje prolaznosti, ako povjeruju u Njega:
Bogataš i Lazar
"Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve." "Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan.Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema."
Smisao Lukine priče je da pruži alibi prevarantskim svećenicima, kad bi ih netko pitao: "Zašto nemate moć oživljavanja mrtvih kao Isus Krist?" Pa im svećenik navede tu Lukinu izmišljotinu da nema poruka niti povratka iz stanja smrti.
Jedino im preostaje proučavanje Svetoga pisma preko tumačenja (kršćanskih) svećenika:
Nato će bogataš: 'Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže mu Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on će: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'«
(Luka 16, 19-31)
Grčki pisac "po Ivanu" čita "po Luki", razmišlja o tome i odluči smisliti bolju priču. Isus je Bog, pa može po volji poslat nekoga "s one strane" da propovijeda ljudima. Tako je nastala priča o oživljenom Lazaru koji se vraća iz svijeta mrtvih i ljudima priča o tome, a "kojega Isus ljubi u svom krilu" i gorko oplakuje kad dočuje da je "u grobnici već par dana".
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i njezine sestre Marte. A Marija, čiji je brat Lazar bolovao, bijaše ona što je pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Sestre mu stoga poručiše: »Gospodine, evo je onaj koga ljubiš bolestan.« Čuvši to Isus, reče: »Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji po njoj proslavi.«
Spava li Lazar ili je umro? Konfuzija
»Naš prijatelj Lazar spava, ali ga idem probuditi.« Učenici mu nato rekoše: »Gospodine, ako spava, to će ga spasiti!« No Isus bijaše govorio o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o počinku u snu. Stoga im Isus onda reče otvoreno: »Lazar je umro. I poradi vas se radujem što nisam bio ondje, kako biste povjerovali. Nego hajdemo k njemu!« Nato Toma, koji se zove Blizanac, reče ostalim učenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime.«
Veliko Isusovo čudo oživljenja mrtvaca Lazara:
Rekne joj Isus: »Uskrsnut će tvoj brat.«
»Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene zasigurno neće umrijeti dovijeka.«
Zašto je Isus zaplakao?
Reknu mu: »Gospodine, dođi i vidi!« Isus zaplaka.
Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!«
Ode mrtvac nekuda...
Mrtvac izađe, nogu i ruku ovijenih povojima, te s rupcem omotanim oko lica. Isus im rekne: »Odriješite ga i pustite ga da ode!«
Zaključak: Ivanova izmišljotina na temelju Lukine parabole o bogatašu u paklu i siromašnog Lazara u raju
Oživljeni Lazar je "po Ivanu "glavni veličanstveni razlog zašto su Židovi odlučili ubiti Isusa". Kako to da tako moćan razlog nisu spomenuli drugi evanđelisti i poslanice?
Mnogi dakle Židovi, koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što je učinio, povjerovaše u njega. A neki pak od njih otiđoše k farizejima i rekoše im što je Isus učinio. Tada glavari svećenički i farizeji sabraše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ta ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Pustimo li ga tako, svi će u njega povjerovati pa će doći Rimljani i oteti nam ovo mjesto i narod.«
Toga se dakle dana dogovoriše da ga ubiju. Zato se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego ode odande u predio blizu pustinje, u grad zvani Efraim, i ondje je boravio s učenicima.
Biblijski stručnjaci su otkrili da Ivanova priča o "Isusovom učeniku kojega je ljubio i privijao mu se u krilu", skrivena poruka da je taj učenik zapravo Lazar kojega je Isus tobože vratio iz mrtvih, kao razrada bajke o siromahu Lazaru koji je u Abrahamovu krilu, okružen nebeskom ljubavlju praoca Abrahama u raju. Mrtvac se u Ivanovoj bajci vratio iz zemlje mrtvih, u Isusovo krilo, ali Židovi nisu povjerovali u Isusa kao Boga/Spasitelja, baš kako je Abraham poručio bogatašu u paklu da će se i desiti u bajci od Luke. Dodatni bonus je uvjerenje da je baš taj pisac Ivan, zapravo onaj učenik kojega je Isus ljubio, pa ispada da je to zapravo taj Lazar koji se vratio iz mrtvih i napisao evanđelje po Ivanu i "svima nama svjedoči o tome".
Tako možete imat i ovce i novce. I stare proroke koji su jasno nagovijestili Isusa, i zapis onoga koji se vratio iz mrtvih i objasnio svima nama kako je tamo, i što moramo učiniti da bismo dospjeli u raj i izmakli paklenim mukama. Treba samo povjerovat u bajku napisanu na osnovu druge bajke, koja se poziva na prastare bajke.
Valja spomenuti i smiješnu apologetiku u spisu koji je, očigledno pogrešno, prošao peer review. U njemu kršćanski znalac iznosi jedan važan "argument" da Lazar nikako nije mogao biti onaj učenik kojega je Isus volio i grlio u svom krilu, da taj nije bio onaj koji je trčao do Isusova groba, vidio posloženu Isusovu odjeću i "povjerovao" (paralela s Lazarovim pogrebnim ruhom, koje je skinuo s sebe kada ga je Isus oživio).
Argument:
"Lazar nije mogao prestići trčanjem drugoga do groba, jer nedavno vraćeni iz mrtvih ne mogu trčati brže od drugih ljudi."
Zombiji dakle ne mogu brzo trčati (samo gegati se s trzajima kao na filmovima), po apologetskoj logici prof. James Charleswortha.
Zašto Isusa nisu prisilno oženili?
Postojale su neke židovske grupe, koje bi na određeni rok, uzdržavale se od seksa ili mesa i vina. Ali židovska vjera je imala čvrsto ugrađen stav, da je Bog rekao "plodite se i množite", pa je cjeloživotni celibat bio po pravilu držan grijehom i nepoštivanjem volje Božije.
Jedino Judino protoevanđelje spominje da je Marija imala "zavjet trajne čistoće". Međutim, to je grčki spis neke kasnije kršćanske grupacije, koji je Crkva proglasila apokrifom (neprikladnim za uvrštenje u Bibliju). Tko je čuo da bi se neka židovska djevojka tog vremena u Izraelu, u sklopu židovstva, zavjetovala na vječno djevičanstvo? Nema primjera za tako nešto. To je kasniji kršćanski izum (a i među poganskim religijama je bilo hramskih "djevica" (prostitutki?) i tome sl.).
CELIBAT MEĐU ŽIDOVIMA?
http://www.jewishvirtuallibrary.org/...4_0_04094.html
Namjerno odricanje od braka je bilo potpuno strano judaizmu. Skoro da ima ikakva pozivanja na celibat u Bibliji ili u Talmudu, i niti jedan srednjovjekovni rabin nije poznat da je živio u celibatu (vidi L. Loew , Gesammelte Schriften, 2 (1890), 112; 3 (1893), 29ff.) .
Zahtjevi celibata nisu bili uključeni niti među djela samoodricanja koja su si nametali nazirejci (Br 6:1-21 ), niti među posebnim ograničenjima za svećeništvo (Lev 21:1-15).
Celibat među Židovima bio je strogo sektaška, odvojena praksa; Josip Flavij pripisuje to nekima od *Esena (Ratovi 2:120-21 ). Jednako izniman je jedan usamljeni slučaj talmudista Simeon ben *Azzaija, koji opravdava svoj celibat riječima: "Duši mi je drag Zakon, a svijet će nastavljati drugi" ( Yev. 63b).
Norma židovskog Zakona, misao i život kako je predstavljen, lijepo su prikazani u bračnim kodu Shulan Arukh: "Svaki muškarac je obvezan oženiti se kako bi ispunio dužnost prokreacije, a tko se ne uključi u propagaciju ljudske vrste, je kao da je prolio krv, umanjujući sliku Božiju i čini da se Njegova prisutnost odvlači od Izraela." ( Sh. Ar., ha 1:1). Zakon je čak predviđao prisilne ženidbe za one koji su prešli 20 godina starosti. (isto , 1:3) .
(Josipovo, Marijino i sina im Isusa, dosmrtno djevičanstvo je tim čudnovatije i židovima neprihvatljivije i bode u oči, ali Grcima koji su to pisali, ne tako čudno.)
http://www.jewishvirtuallibrary.org/...4_0_04094.html
Pokolj nevine dječice (sve muške do 2 god. starosti, procjena najmanje 200 djece)
Vladar Herod (nije bio kralj) je imao mnoge neprijatelje koji su revno zapisivali njegove zločine (kao npr. Josip Flavije) - ali niti jedan nije spomenuo taj, tobožnji najveći zločin, kao niti Židovi. Apologeti se izvlače tvrdeći da je Betlehem bio maleni gradić, pa je pokolj mogao ostati nezamijećen suvremenicima. Zaboravljaju da je Betlehem tek 6 milja udaljen od glavnog grada Jeruzalema. Masovno klanje djece koja bi mogla biti budući Mesija - potomak Davidom od strane vladara Heroda, nikako nije beznačajna sitnica. No piscu je to bila lijepa, izmišljena paralela s drugim, mitološkim faraonovim ubijanjem muške djece u Egiptu.
Ivan Krstitelj je imao svoje poklonike koji nisu postali Isusovi učenici. Zašto ako ga je Ivan smatrao većim od sebe? I zašto je Isus kršten? Taj kršćanski ritual služi isključivo za "brisanje Istočnoga grijeha". Zar je Isus bio pod Istočnim grijehom kao i drugi ljudi?
Koje su zadnje Isusove riječi na križu? Valjda se barem oko toga svi slažu?
Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji - do ure devete. (46) O devetoj uri povika Isus iza glasa: "Eli, Eli, lema sabahtani?" To će reći: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"
Po Mateju 27,44 & Po Marku 15,34
Matej i Marko se slažu ali Ivan i Luka su čuli nešto drugo. Njima se nije svidjela ideja da je Isus razočaran u Boga što mu nije pomogao u pobuni protiv Rimljana.
I povika Isus iza glasa: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" To rekavši, izdahnu.
Po Luki 23,46
Čim Isus uze ocat, reče: "Dovršeno je!" I prignuvši glavu, preda duh.
Po Ivanu 19,30
Osim ako nije dva puta izdahnuo, Isus nije mogao izgovoriti obje rečenice, netko je slabo čuo. Ili su obojica slabo čula. Ali zar se nisu poslije našli zajedno i govorili o tom prevažnom trenutku i Isusovim posljednjim riječima? Na svakoj svetoj euharistiji? U svim svojim propovjedima? Zar su se odmah posvađali i svatko je ostao pri svome? Zašto nisu vjerovali Ivanu koji je, navodno, jedini bio pod križem s Marijom? Zar nisu pitali i nju? Sve govori u prilog teoriji da su "Isusove riječi" iščitavane i kopirane iz Staroga Zavjeta, a priče izmišljane, prepisivane i ukrašavane.
22 Psalam Davidov.
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. (3) Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka. (4) A ipak, ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova!
31. Psalam Davidov.
U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Jahve, Bože vjerni.
Mit o Isusu je toliko manjkav, da su "evanđelisti", tj. pisci 4 evanđelja posezali za jedinim izvorom podataka za koji su vjerovali da predstavlja proročanstva o Isusu kao židovskom Mesiji - Starim Zavjetom! Ujedno su se na taj način "ostvarila" ta pozajmljena proročanstva.
***
Isus kaže susjednom osuđeniku na križu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"
Kako kad mora proboraviti 3 dana i tri noći u srcu zemlje ko' Jona u "ribi kitu"? Jesu li dva raspeta "razbojnika" ustvari pobunjenici, uhvaćeni i osuđeni zajedno s Isusom? Naime, povijesna je činjenica da su se samo pobunjenici protiv Rima ili odbjegli robovi razapinjali na križu, a ne lopovi i židovski heretici !
Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?
Pita jedan od osuđenika drugoga, sugerirajući da su sva trojica osuđeni zajedno.
Kako je jedan židovski povjesničar primijetio, nema blasfemije za koju bi Isusa Židovi osudili (biti sin Božji je svatko, a posebno dobar čovjek). Sastanak s Isusom je po noći, u prostorijama Velikog Svećenika, tijekom Pashe i pod okolnostima koje su prethodile suđenju. Nije bilo obrane, svjedoka, a osuda i izvršenje obavljeni su istoga dana ?! Kazna nije bila primjerena optužbi, blasfemiji. Rimski i Židovski sudovi su u to vrijeme bili primjerni. Opis Isusova suđenja nema veze s poviješću niti činjenicama, niti u jednom detalju.
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji - sve do ure devete.
Po Marku 15,33 (Po Mateju 27,45)
Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji - sve do ure devete, (45) jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini.
Luke 23:44-45
Pomrčina koja je trajala od šestog do devetog sata (dakle počela 6 sati nakon izlaska tj. u podne i trajala 3 sata), neprirodna je, jer Mjesec mora stajati između Sunca i Zemlje, a vrijeme kada je lik Isus mogao biti raspet može biti samo za puna mjeseca, prvog dana Pashe, 15. Nissana. Odakle taj mit o "tami po cijeloj Zemlji" koju nitko nigdje nije zamijetio? Iz Staroga Zavjeta, naravno.
"Toga ću dana - riječ je Jahve Gospoda - učiniti da sunce zapadne u podne, i pomračit ću zemlju u po bijela dana."
Luka i Marko su odatle crpili podatke o Kristovom raspeću. Tako smo dobili još jedno proročanstvo koje se obistinilo po Isusu.
Proturječja kao što je ovo, Biblija je prepuna (ima ih na stotine). Apologeti očajnički prave mentalne akrobacije ne bi li ih protumačili, ali čemu apologeti? Riječ Božja ne smije biti izvor konfuzije. Konfuzije koja je dovela do pojava desetaka tisuća raznih sekti, "hereza" i krvavih sukoba zbog toga.
Sumnja nije ugodno stanje, ali sigurnost je apsurdna.
[Voltaire]
|
