Znanost protiv Biblije

Moram se osvrnuti na biblijske tvrdnje o Isusovom propovijedanju (tj. lika na osnovu kojega su nastale priče), a o čemu kršćani rijetko govore - u biti se radilo o seoskoj prirodi Isusovih putovanja. Evanđelja se striktno bave zabačenim židovskim ruralnim područjima. Bog na zemlji odlučio je svoj jedini posjet tijekom trideset godina, provesti isključivo u zabačenoj, neukoj, nepismenoj, nazadnoj, krajnje nerazvijenoj provinciji. Tamo je većinom tobože propovijedao i činio golema čudesa. Jedina iznimka je zadnji tjedan Isusova života koji je navodno proveden u Jeruzalemu, a koji je neslavno završio.
Isusovo sjedište (velika kuća) bio je Kapernaum (po Marku 1,21; Mateju 4,13; Luki 4,31; Ivanu 2,12), navodno pogranično selo i carinska ispostava sjeverozapadne obale Galilejskog jezera. Odatle, njegova ruta se sastojala iz posjeta manjim gradićima i selima po Galileji:
Marko 1,38-39
Kaže im: "Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao." I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Po Marku 6,6
Obilazio je selima uokolo i naučavao.

Grčka riječ koju je rabio Marko, komopoleis, je točno prevedena kao sela.
Isusovi suvremenici su s prezirom govorili o tim provincijskim, zabačenim pustinjskim predjelima.
Opća slika iz evanđelja je ta da je Isus bio čisto ruralni i provincijski seljak. Teolog Don Cuppitt ukratko objašnjava u svojoj knjizi - Tko bijaše Isus? - glavne razloge zašto je Galilejca trebalo takvim smatrati:

... mnogo toga sugerira da je Isus sebe ograničio samo na židovske gradiće. Važne trgovačke linije su prolazile Galilejom, i bilo je nekoliko poznatih Helenističkih gradova. Ali za Isusa nigdje ne stoji da je imao ikakvog kontakta s tim glavnim gradovima Sepphoris, Tiberias i Gabara. Isključivo se držao židovskih zabačenih seljačkih naselja. Par riječi koje su mu pripisali u Novom zavjetu, vrsta su aramejskog kojim se govorilo u Galileji: nema dokaza, niti vjerojatnosti, da je poznavao grčki ili ga bilo briga za nežidovsku kulturu. Postoji njegova izreka da je naredio učenicima izbjegavati nežidove i Samaritance (po Mateju 10,5). Ortodoksni Židov koji je putovao između Galileje i Jeruzalema sišao je u dolinu rijeke Jordan preko Jerihona da bi izbjegao Samariju, i izgleda da je često išao tom rutom, jer je snažno povezan s gradićima Betanija i Jerihon.

Ova ruralna slika Isusa nešto nam otkriva. Govori nam koja je bila razina neprosvjećenosti njegove moguće publike i sljedbenika. Tako bi bilo koja vrsta svjedočenja i predaje morala biti prenošena od usta do uha neobrazovanih, primitivnih i nekritičkih galilejskih seljaka. To bi bila publika koja bi posvjedočila Njegovim "čudesima" i slušala njegova "učenja". Je li Isus dakle stvarno postojao, ali se sve o njemu izgubilo osim dobra glasa, pa su morali priče o njemu izvlačiti iz Stara zavjeta, ili je i ta hipoteza neodrživa, jer ga nije ni bilo? Sve je jedna grčka drama.

Evo i priče iz Djela apostolskih, koja potvrđuje kakva je bila razina prosvjećenosti toga doba. Zmija nije ugrizla Pavla (ili je ugrizla, a ovaj nije umro), i narod ga odmah proglasio Bogom.

Pavao na Malti
...Pavao nakupi naramak granja i baci na krijes kadli zbog vrućine izađe zmija i pripije mu se za ruku. Kad su urođenici vidjeli gdje mu životinja visi o ruci, govorili su među sobom: "Ovaj je čovjek zacijelo ubojica: umakao je moru i Pravda mu ne da živjeti." Ali on otrese životinju u vatru i ne bi mu ništa; a oni očekivahu da će oteći i umah se srušiti mrtav. Pošto su dugo čekali i vidjeli da mu se ništa neobično nije dogodilo, promijeniše mišljenje te stadoše govoriti da je Bog.

Djela 28, 3-8
(Pričica o zmiji je posebno interesantna, jer je poznato da na Malti nema zmija otrovnica, niti postoje ikakvi dokazi da su postojale ikada u prošlosti.)

Rulja proglašava Pavla Bogom Hermesom, a Barnabu Zeusom i želi im žrtvovati bikove

U Listri je sjedio neki čovjek uzetih nogu, hrom od majčine utrobe; nikada nije hodao. Čuo je Pavla gdje govori. Pavao ga pronikne pogledom, vidje da ima vjeru u spasenje pa mu iza glasa reče: "Uspravi se na noge!" On skoči i prohoda. Kad mnoštvo ugleda što učini Pavao, povika likaonski: "Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama!" I nazvaše Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom jer je Pavao vodio riječ. A svećenik Zeusa Predgradskoga dovede pred vrata bikove i vijence te u zajednici s narodom htjede žrtvovati.
Djela 14, 8

Čovjek je imao poteškoće s hodanjem pa je ustao, i odmah Pavla i pratioca proglašavaju Vrhunskim Bogovima Univerzuma (Zeus i Hermes). Ove dvije priče pokazuju koliko su ljudi toga doba bili spremni povjerovati da bogovi mogu preuzeti ljudski oblik i hodati među njima, te da je mala predstava dovoljna da ih se uvjeri u nečiju božanstvenost. Povjesničari toga vremena zabilježili su mnoge prevarante koji su sakupili tisuće sljedbenika uvjeravajući ih da posjeduju božanske moći.

Iz jedne epizode s Isusom, učenici su shvatili da je Isus rekao da jedan od njih neće nikada umrijeti - postat će besmrtan. No radilo se o nesporazumu. Taj je nesporazum indikativan o stupnju lakovjernosti i praznovjerja koji je bio u glavama apostola. Pogrešno protumačena riječ, i eto besmrtnika među njima.

Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: "Gospodine, tko će te to izdati?" Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: "Gospodine, a što s ovim?" Odgovori mu Isus: "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!" Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus mu nije rekao: "Neće umrijeti", nego: "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?"
Evanđelje po Ivanu 21, 20
To bi se moglo protumačiti i ovako: Isus je rekao da će taj učenik (voljeni Ivan, koji je bio najmlađi od svih) ostati još uvijek živ, dok se Isus uskoro ne vrati na oblacima u slavi na Sudnji dan. Pisac "nam tumači" da Isus nije rekao da on neće umrijeti, nego "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?". Drugim riječima, "Ako ja /Isus/ želim da on ostane živ, dok se ne vratim za Sudnji dan, što ti imaš s time?". Pisac je morao to "objasniti", jer bi vjernici kasnije mogli zapitati: "Kako to da je Ivan umro, a Isus se još nije vratio, kako je obećao." Tako imamo vrlo banalno i neuvjerljivo objašnjenje da je Isus mislio na to da će ga Ivan pričekati dok se ne vrati s puta valjda ili sa šetnje (!?), a apostoli u tome vidjeli proročanstvo o Dolasku. Budući da je Isus obećao da će neki od njih biti živi dok se On ne vrati, logično je povezati to proročanstvo s mladim Ivanom, i pretpostaviti da će on biti jedan od tih koji će ostati živi. No logika u Bibliji koju obrade teolozi očito nema mjesta.

Petar i Ivan - nepismeni i neuki ribari iz zabite pokrajine

Kad vidješe neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu; Grčki: / anthropos agrammatos kai idiotes
Djela 4, 13

Najistaknutiji apostoli su idiotes - neuki. Povjesničari nam otkrivaju podatak da je između 95 i 97 % ukupnog stanovništva Izraela toga vremena bilo totalno nepismeno. U provincijskim pokrajinama je postotak bio još mnogo gori. Isus, da je postojao, teško da bi bio nepismen, jer su ga zvali Rabbi, a rabini su bili pismeni. Jedino Isusovo "pisanje" je spomenuto u Iv. 8, 6-8 gdje nešto žvrlja po prašini kad treba spasiti ženu od kamenovanja (Bibličari su danas skoro jednodušni da se ovdje radi o naknadnom, vrlo kasnom umetanju. Šteta. Uvijek mi je taj dio bio svijetla točka Isusova karaktera). Jedini spomen Isusova "čitanja" je Luka 4,16b-18.

On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima , na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Gdje tobože "čita/pokazuje" ovo (ništa o slijepcima):

Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega;
Iza. 61,1-2a

Drugim riječima, Isus nije mogao pročitati/pokazati tako nešto u originalnom židovskom spisu. Ako je bio pismeni rabin, onda ne bi citirao grčku Setuagintu, stoga je lako zaključiti da su Isusovi "citati" izmišljotina pisaca koji su mu to stavili u usta.

S kim se družio Pavao u Jeruzalemu?

Pavao se u Poslanicama nikada ne poziva na činjenicu da je on mogao čitati Sveto pismo, a "apostoli" prije njega nisu mogli, jer su bili neuki i nepismeni ribari iz zabite Galileje, što bi sigurno bio učinio da je to bio slučaj. Što znači da su vođe Jeruzalemske Crkve, kojima se Pavao priključio, bili obrazovani rabini poput njega (Jakov i ostali). Nisu bili glupi seoski papci koji ništa nisu razumjeli, kako su kasnije prikazani. Kao što ni pisci evanđelja nisu bili nezalice i budale, nego vrlo vješti grčki pisci.

Isus nije učio vjeronauk?

Usred blagdana uziđe Isus u Hram i stade naučavati. Židovi se u čudu pitahu: "Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?" Nato im Isus odvrati: "Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla. Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim.

I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? Nije li ovo drvodjelja

__________________
Gornji navod (idiotai) ujedno dovodi u pitanje autorstvo Petrovih poslanica, jer je njihov autor poznavao grčku i gnostičku filozofiju te pisao na grčkome, za razliku od nepismenog i neukog ribara Petra iz provincije Galileje. Teza o nepismenim osnivačima religija je dobar štos, da se naglasi čarobni način kako je taj spis nastao (Mojsijeva Tora ili Muhamedov Kuran). No glavni igrači religija su po pravilu izučeni i vrlo vješti manipulatori. A i što bi obrazovani ljudi se družili s nepismenim provincijalcima kao ravnopravnima? Postoji još razloga zašto Petar nije autor "Petrovih evanđelja":

• Nije bilo sistematskog progona kršćana u Maloj Aziji (današnja Turska) tijekom Petrova života (progoni u Kapadokiji itd. se spominju u poslanicama)
  
• Najstariji zapisi o kršćanima u Maloj Aziji su iz 90. god. ili više od četvrt stoljeća nakon Petrove smrti (prema tradiciji 64-67).
  
• Retorično pitanje u I Petrova 3,13 ne može se razumjeti da je postavljeno u Petrovo vrijeme.
  
• Sofisticirana proza na grčkome i ideje u I Petrovoj nisu mogli poteći od neobrazovanog galilejskog seljaka koji se još brinuo i oko svoje obitelji.
  

II Petrova poslanica je očiti pseudo-epigraf (krivotvorina) koji je nastao još kasnije. S time se slaže većina znanstvenika (neki kreacionistički idiotai ne).

Pišući oko 155. naše ere, Justin Martir, glavni crkvenjački apologet 2. stoljeća, ponavlja o nepismenim apostolima:
1 Apologija XXXIX "... muškarci, njih 12 na broju, nepismeni, i bez umijeća govora ..."

Prva kršćanska spaljivanja knjiga - primjer za kasnija stoljeća:

I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka (50.000). Tako se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala.

Djela 19, 18-20

Kakve su to bile "praznovjerne" knjige koje su prvi kršćani po apostolskom nagovoru bacali na lomače? Budući da je srebrnjak vrijedio oko jedne dnevnice, radi se o današnjoj vrijednosti spaljenih knjiga od oko milijun dolara! Sudeći po suvremenim crkvenim osudama bezazlenih knjiga poput Harry Pottera, i golemom indeksu zabranjenih knjiga koji je još nedavno bio na snazi, možemo pretpostaviti da su pod pojmom "praznovjernih knjiga", prvobitni fanatični kršćani spaljivali sve što im je došlo pod ruku. Kolike su tone i tone neprocjenjivog znanja, uništile horde vjerskih fanatika i tako zaustavile napredovanje nas ljudi kao cjeline? Paralelno s tim kršćanskim trendom, biblija, vjerska literatura i bezvrijedne tone teoloških rasprava su bjesomučno umnožavani. Danas se teolozi hvale kako posjeduju zapanjujući broj starih kršćanskih spisa za razliku od knjiga nekršćanskih autora. Propuštaju spomenuti da su ogromno kulturno pisano blago kršćanski fanatici spalili, a svoje papire žustro prepisivali i umnožavali, da bi se njihova vjerska ideologija lakše proširila.

Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu; i spremni smo kazniti svaku nepokornost čim bude savršena vaša pokornost. >
Kor. 10,4
______________
* Interesantno je da se u samoj Bibliji, imenica 'knjiga' spominje oko 160 puta, ali uvijek se radi ISKLJUČIVO o knjigama u sklopu Biblije, a nikad o bilo kakvoj drugoj knjizi. I glagol čitati, odnosi se samo na te knjige. Jedino spominjanje 'drugih knjiga' je na mjestu o spaljivanju tih knjiga, koje je navedeno u tekstu iznad.

Knjiga, tj. zapisano iskustvo koje se prenosi s jednog naraštaja na drugi, jedan je od glavnih i najvrjednijih temelja naše civilizacije. Prije pojave tiskarskog stroja, kojeg je izumio Gutenberg tek u 15. stoljeću, knjige su nastajale brižnim i mukotrpnim ručnim prepisivanjem. Svaka knjiga bila je rezultat velikog truda i imala golemu vrijednost. U riječi su bila pretočena iskustva mnogih požrtvovnih znanstvenika i umjetnika. Knjige su jedno od glavnih ljudskih oruđa kojima je čovjek dokazao i produbio vrijednost svoga razuma. Spaliti knjigu oduvijek je značilo i spaliti život onoga koji je uložio svoje vrijeme i trud kako bi svoja iskustva stavio na uporabu budućim generacijama tj. nama koji ovo čitamo. Stoga se radi o zločinu bolesnih umova protiv čovječanstva.

Spaljivanje/zanemarivanje nepoćudnih knjiga kao kršćansko "kulturno" nasljeđe>

Literatura o spaljivanju knjiga je vrlo oskudna, no svi autori se slažu, da je religija uvijek bila glavni razlog namjernog uništavanja knjiga. Posebno povijest zapadnih religija smrdi na taj dim*. Od izravnog spaljivanja knjiga, mnogo gore je bilo zanemarivanje pisane riječi, koje je trajala stoljećima pod uplivom kršćanstva (posebice tijekom tzv. mračnog kršćanskog doba od oko 1000 godina).
_____________________________
* Arthur Stanley Pease; Clarence A. Forbes, “Books for the Burning,” TAPA 67 (1936): 114–25; Fred A. Sochatoff, “Some Remarks of Seneca on Book-Burning,” Classical Outlook 16 (1939): 82; Frederick H. Cramer, “Bookburning and Censorship in Ancient Rome: A Chapter from the History of Freedom of Speech,” Journal of the History of Ideas 6 (1945): 157–96; Arthur Stanley Pease, “Notes on Book-Burning,” in Munera Studiosa, ed. Massey Hamilton Shepherd, Jr. and Sherman Elbridge Johnson. (Cambridge, MA: The Episcopal Theological School, 1946), 145–60.

Unutar kršćanskih Crkava, djela uništavanja knjiga shvaćana su, od najranijih dana, kao hvalevrijedan čin vjere, kada bi, recimo, preobraćenik, koji se bavio "okultnim misterijama" ili nekom drugom religijom, a koji se "zapalio za Krista" i odbacio prijašnja vjerovanja, spalio te knjige na javnoj ceremoniji. Kasnije je isti čin postao oblik religioznog nasilja koji je bio kršćanima logičan način djelovanja protiv neistomišljenika. Čin “svetog nasilja,” kao spaljivanje zabranjenih spisa, postao je znak vjernosti svojoj Crkvi i pobožnosti tih revnih ranih kršćana. "Ta u Bibliji piše sveta istina od Boga, pa nije više potrebna niti jedna knjiga. To su same sotonine laži."

Simbol novootkrivene vjere, ubrzo je postao borba protiv vjere drugačijih. Npr. u Gazi 402 n.e., tek 4 godine nakon nasilnog razaranja većine gradskih hramova što je organizirao biskup Porfirij, desila se još jedna epizoda kršćanskog nasilja, ovaj put na najslavnijem hramu - Zeusa Marnasa. I to je uništeno u vatri za koju je rečeno da je trajala mnogo dana. Međutim, prije samog uništenja hrama, izvedeno je pretraživanje od doma do doma ne-kršćana. Potraga je našla mnoge kipove "idola", koji su srušeni i spaljeni na lomačama, a ostaci bačeni u septičke jame. Nađene su i knjige:
Oni nađoše knjige pune magije, koje su zvali svetima, i na osnovu kojih su izvodili svoje misterije i druge obrede; te su knjige jednake njihovim bogovima.>
Mark the Deacon, Vita Porphyrii

Granica između "okultnog", magijskog, svjetovnog i "poganskog" postupno je nestajala, posebno u kršćanskim očima.
Nešto malo progona kršćana, prije nego što je kršćanstvo postalo državna religija, nikada nije bilo povezano sa spaljivanjem kršćanskih spisa (osim nešto pod Dioklecijanom).

Tamno doba "ranih kršćanstava"
Pavlova nepouzdana "pisma" iz ranog 1. stoljeća, svjedoče o raznim sektama koje su mu neprijateljske i koje on bijesno osuđuje. Za očekivati je da ih je bilo mnogo jer se spominju i u 2. stoljeću. Međutim, nemamo nikakvih zapisa o razdoblju između 64. god. (navodnih progona pod Neronom o čemu pišu Tacit i Svetonij) i 95. (navodno se tada piše 1. Klementova poslanica) (čak do 110.). Dakle jedan prosječni ljudski vijek je prošao (cca 50 god.), a o razvitku raznih kršćanskih sekti nemamo pojma. To vrijeme popunjava mnogo kasnije nekim imenima biskup Euzebij, u očiglednom naporu da iz propagandnih razloga smisli slavni crkveni niz papskih nasljednika do Isusa. Tacit navodno spominje tezu o Neronu koji istrebljuje kršćane poslije požara Rima 64. god. (nitko drugi, što to čini neuvjerljivim). Potom imamo Židovske ratove 66. i 70. gdje je bilo kakva početna sekta u Jeruzalemu mogla biti iskorijenjena. 20. god. prije (47.), velika glad je harala tim prostorima. Od 60. do 95. nema nikakvih kršćanskih pisama. Svom tom mraku, možemo dodati i naknadna spaljivanja nepoćudnih spisa konkurentskih vjerskih skupina, koje je provodila Crkva kad je došla na vlast. Nepismenost je također bila golema.

Uništi heretike i njihove knjige!

Kada je Kršćanstvo došlo na vlast u 4. stoljeću, knjige koje nisu odgovarale kršćanskom nauku bile su žestoko uništavane, a ostale prepuštene propadanju. Biskup Euzebij (ca. 260–339 n.e.), piše o svom imperatoru Konstantinu I, da je primio od njega pismo gdje isti naređuje oko 331 n.e. "izradu 50 Biblija u luksuznom izdanju, što će on velikodušno financirati". Kasnije Euzebij radosno likuje nad progonom onih, koji se nisu slagali s glavnim teološkim naučavanjem Crkve. Imperator odlučuje goniti heretike i spaljivati njihova djela.
Euzebijev govor mržnje prema neistomišljenicima:

Na imperatorov nalog, jazbine tih heretika su razbijene, a divlje zvjeri koje su prebivale u njima (naime, glavni pisci tih bezbožnih nauka) natjerani u bijeg. . . . Budući da je zakonom bilo naloženo da se pronađu njihove knjige, otkriveni su oni među njima koji su prakticirali zlo i zabranjena umijeća. . . .

Konstantin je naredio i ovo: “. . . ako se itko nađe da skriva knjige koje je napisao Arije, i odmah ih ne iznese i spali, kazna za to će biti smrt”

Njegov primjer su slijedili svi kršćanski vladari poslije njega, stotine godina koje su slijedile. Hramovi svih suparničkih religija su brutalno i sistematski uništavani, svetinje kidane i činjena najgora "svetogrđa". Uskoro se carskim organima pridružuju i svećenici i redovnici, posebno kada je bila riječ o takozvanim hereticima.

Oko 363.-364., kršćanski imperator Jovian, naređuje spaljivanje 'poganske' biblioteke u Antiohiji. [1]

Nastavljajući trend započet u Bibliji, oko 372., kršćanski car Valens (378), kao dio progona heretika, opet naređuje spaljivanje ne-kršćanskih knjiga u Antiohiji. (glavni cilj su bile knjige o čaranju i magiji, ali najviše spaljenih knjiga bilo je uglavnom iz područja umjetnosti i prava). Bojeći se cara, mnoge provincije istočnog carstva spaljivale su svoje knjižnice da izbjegnu njegov gnjev.[2]

Možda najveći pojedinačni gubitak u klasičnom svijetu bilo je razaranje Aleksandrijske biblioteke. U jedno vrijeme preko 700.000 knjiga, od beletristike do povijesti i filozofije.
Ne zna se tko je točno odgovoran za njezino nestajanje s lica Zemlje, unatoč raznim mitovima o tome, ali činjenica je da je nestalo, i da kršćani nisu imali interesa sačuvati te spise, nego ih prepustili truljenju.

Nije bilo velikih knjižnica koje su kršćani sačuvali ili poštedjeli. Do petog stoljeća, mnogi grčko-rimski gradovi su imali knjižnice sa preko 100.000 knjiga. Sve su nestale u razdoblju 1000 godina kršćanskog mraka. Papa Grgur Veliki (540-604) bio je odgovoran za uništenje zadnje kolekcije starijih rimskih djela u gradu.
Nije bilo potrebno doslovce da ih kršćani namjerno odjednom spaljuju i ruše, nego se više radilo o prepuštanju sve nekršćanske literature truleži i propadanju, nebrigom i nemarom, jer je Crkva okrenula opći interes prema svojoj vjerskoj propagandi i traktatima o Bogu, Bibliji i Isusu/Mariji, kako izbjeći pakao i doći u raj.

Kada su križari osvojili Tripoli 1109., osim klanja poraženih Muslimana, uništili su i Banu Ammar biblioteku, u to vrijeme najznačajniju muslimansku biblioteku na svijetu! Oko 100.000 knjiga tada naprednih muslimanskih nauka bačeno je u vatru. U pljački Konstantinopolisa 1204., zapadni križari su uništili zadnje preživjele kopije klasičnih europskih djela.

Inkvizicija je bila jednako odana uništavanju nepoćudnih knjiga kao i tamanjenju heretika. Na samo jednom "auto de fe" ("činu vjere") u Salamanki, krajem 15. st., spaljeno je oko 16.000 knjiga. Službeno je objašnjenje bilo da su knjige sadržavale "židovske greške", vještičarstvo i magiju. Nema sumnje da su u vatri završile i mnoge druge vrste knjiga. Ostale su prepuštene zubu vremena.
Španjolska inkvizicija je imala i svoj Indeks zabranjenih knjiga. Izdan je 1551. i neprekidno je rastao kako je rasla i literatura koju su oni krstili heretičkom. Osim užasnog gubitka nevinih života, drugi glavni učinak inkvizicije je bio potpuno ukidanje intelektualne raznolikosti. Kako je jedan španjolski suvremenik u progonstvu napisao : "Naša zemlja je postala ... barbarska; tamo nitko ne može napisati ništa kulturno a da ga se ne osumnjiči za herezu, grijeh i židovstvo. Tako je svima učenima u zemlji silom nametnuta tišina." Sljedećih nekoliko stoljeća, dok se ostatak Europe polako budio pod utjecajem Prosvjetiteljstva, Španjolska je ostala stagnirati. [10]

Uništavanje/nemar prema knjigama je bio neprekidan. U Granadi, u ranom 16. st., 24.000 knjiga gori na nalog kardinala Himeneza (1436-1517). [5] Kršćani se vole hvaliti svojim izmišljenim zaslugama za napredovanje čovječanstva. Tako su tog kardinala Himeneza proglasili "velikim zaštitnikom učenja." [6]

Paljenja se nisu zaustavila u Europi. Kršćanski misionari su izvozili tu "svetu kulturu" posvuda po svijetu. Zapisi Maja su skoro u cijelosti uništeni. Razlog zašto tako malo znamo o njima i njihovoj zanimljivoj povijesti, uvelike je djelo jednoga čovjeka: biskupa Diego de Landa. [7]

Uslijed prezira i golemog nemara prema svjetovnim knjigama tijekom razdoblja od tisuću godina, u kršćanskoj Europi nije bilo niti jedne knjižnice koja bi imala više od 10.000 knjiga. Usporedite to s poganskom Aleksandrijom u 4. stoljeću, koja je imala 700.000 knjiga, i muslimanskom Kordobom, u 10. st., koja je imala više od pola milijuna knjiga. [8]



Zahvaljujući kršćanstvu, imali smo stagaciju znanosti i racionalne misli od 1000 godina, kada je sve nekršćansko prepušteno propadanju (razdoblje od 300. do 1250. godine). Tu imamo apsolutno nula značajnih napredaka u znanosti (osim vrlo malih i relativno malih doprinosa hindusa i muslimana), za razliku od prethodnih tisuću godina (od oko 400. prije naše ere do 300. god. naše ere), što je bio nevjerojatni napredak znanosti u kontinuitetu sukcesije svakog stoljeća, a kulminira teoretičarima čije su ideje i izumi bili nevjerojatno blizu znanstvenoj revoluciji u 2. stoljeću n.ere (ne samo Galen i Ptolomej). Kako protumačiti da je uzorak nečega, što je trajalo već tisuću godina, odjednom zastao, pogotovo kada je nakon izostanka uzroka toga prekida, znanost postigla daleko veći napredak. Znanost se ponovno podigla nakon 1250. god. upravo tamo gdje su antički ljudi stali, otkrivajući njihove nalaze, metode i epistemijske vrijednosti te nastavljajući procese koje su oni započeli. Kršćanstvo nas je bacilo 1000 godina unazad. Svoj štetni utjecaj zadržalo je do današnjih dana, kada je izuzetno moćna tehnologija i dalje u rukama većine čovječanstva koje je zadojeno nasilnim bajkama iz brončanog doba. Pitanje je hoćemo li smoći snage da odbacimo te primitivne nasilne bajke koje podižu zidove nerazumijevanja i mržnje među ljudima, i tako uspijemo preživjeti najopasnije doba za preživljavanje naše civlizacije.....


Reference:
1. Forbes, C. "Books for the Burning"Transactions of the American Philological Society 67 (1936): str. 114-25
2. Beckmann, History of Pi: str. 80 Forbes: str. 114-125
3. McCabe, Social Record of Christianity: str. 29,32, Robertson, History of Christianity: str. 176
Johnson, A History of Christianity: str. 246
4. Livingstone, Dictionary of the Church: str. 562
5. Benet, The Reader's Encyclopedia: str. 632 von Hagen, The Ancient Sun Kingdoms of the Americas: str. 220-222
6. McCabe, Social Record of Christianity: str. 33
7. Gilbert, Casting the First Stone: str. 5-6
8. Johnson, History of Christianity: str. 307

Isusova čudesa

Imamo masu nevjerojatnih, nikad viđenih čudesa, koja nisu ostavila nikakva traga u suvremenika. Kao da se radi o bajki o Trnoružici.

Isusova čudesa kronološki:
- Anđeo sve objasnio ocu i majci da ne treba muškarac kod začeća.
- Isus bio dijete genijalac, koje je znalo židovsku teologiju bolje od vrhunskih rabina, bez vjeronauka, a kad se rodio, bilo je mnogo čudesa oko njega:
- zvijezda ide ispred 3 kralja i obasjava im put, njegova Majka je ostala djevica tijekom i nakon poroda, uzletjela tjelesno u nebo iz groba, a u kasnoj trudnoći jahala na magarcu uzduž i poprijeko Izraela 400 kilometara: Nazaret, Egipat, Jeruzalem, Nazaret (valjda je i to čudo nerođena Isusa); sačuvano je precizno Isusovo rodoslovlje sve do Adama i Eve....
- Rascrvotočio u mukama vladara Heroda, jer ga je isti htio ubiti, ali je poklao mnoštvo druge djece, ali ne i bebu Isusa.
- Pretvorio 600 litara vode u kvalitetan alkoholni napitak za već ponapite svatovce.
- Daljinski izliječio sina carska službenika od bolesti
- Egzorcirao židova kojeg je opsjeo DEMON u Kapernaumu
- Izliječio Šimunovu punicu od vrućice
- Navečer egzorcirao demone iz židova Luka 4:40
- Čudesno ulovio jako mnogo ribe Luka 5:
- Izliječio gubavca
- Izliječio centurionovog slugu od bolesti
- Izliječio paraliziranog
- Izliječio uvelu ruku
- Oživio mrtva sina udovice (isto ko u bajki o Eliji)
- Utišao oluju na moru tj. jezeru (oluja na jezeru?)
- Egzorcirao demona iz Gerasenca
- Izliječio ženu s unutarnjim krvarenjem
- Oživio mrtvu kćer Jairusa
- Izliječio dva slijepca
- Iz mutavca egzorcirao demona
- Izliječio kljasta koji je to bio 38 godina
- Nahranio 5000 čudesno stvorenim pečenim ribicama i svježe pečenim krušćićima u čarobnim košarama
- Hodao po vodi (ili plićaku?)
- Izliječio "mnoge" u Gennesaretu
- Egzorcirao djevojčicu koju je opsjeo demon
- Izliječio gluha
- Nahranio pečenim ribicama koje je stvorio ni iz čega, kao i košarice za 4000 muškaraca i njihovih obitelji
- Izliječio slijepca u Betsaidi
- Izliječio slijepa od rođenja (ili u dogovoru s njim)
- Egzorcizam nad dječakom
- Hvatanje ribe s novčićem u ustima (? ili ironija)
- Izliječio slijepa i mutava kojeg je opsjeo demon
- Izliječio neke žene
- Izliječio padavičara
- Izliječio 10 gubavaca
- Oživio mrtva Lazara koji se počeo raspadati (ili možda ne?)
- Izliječio Bartimaeusa od sljepila
- Osušio smokvu
- Vratio odrezano uho
- Uhvatio 153 ribe (ili gnostička simbolika?)
- Uskrsnuo od mrtvih i ošamutio rimske vojnike oko groba
- Nije podlegao Sotoninoj kušnji
- Razgovarao s Bogom (e to može svak)
- Spominjao Nou, Joba, Mojsija, Adama i ostale likove iz prvog dijela knjige bajki Biblije, kao da su te bajke istinite.
- Vidio budućnost (ponajviše slavnu svoju); za ostale, krvavi detalji u Apokalipsi
- Kod razapeća desila su se najveća čudesa u povijesti svemira: zavladala je tama po svem svijetu u trajanju od 3 (tri) sata; zemljotres; hramski se zastor razderao na pola, sam od sebe (Bog ili anđeo je to poderao "da pokaže židovima"); zamljotres i grobovi se otvoriše sami od sebe, i mrtvaci izađoše i hodaše sve do Jeruzalema (bilo je dosta zombijevskog šepesanja do grada, jer su grobovi bili daleko od grada), i tu se pokazaše mnogima (ali nitko to nije zabilježio osim grčkih svećenika koji su pisali evanđelja kasnije i daleko od Jeruzalema).
- Nakon smrti pokazao se u drugom obličju
- Toma stavio svoj prst u Isusove rane
- Isus prošao kroz zatvorena vrata (ili se spustio s prvog kata?)
- Uzletio u nebesa uvis i izgubio se u oblacima, ko i njegova majka Marija
- Činio toliko čudesa i fantastičnih djela, da u brdo knjiga ne bi to sve stalo (tvrdi jedan evanđelist)
- Apostoli nastavljaju propovijedati po Izraelu i skupljaju mase poklonika, pred Rimljanima i židovskim poglavarima, kao da se ništa prije nije desilo.....
- Sveci Petar i Pavao i apostoli nastavljaju činiti brojna čudesa...

Još čuda?

Iako nisu izravna kršenja fizičkih zakona prirode, mnoge ostale zgode iz bajke o Isusu spadaju u domenu čudesa (gluposti).
- Isus iznebuha prilazi neukim ribarima i oni odmah prekidaju svoj posao, napuštaju svoje obitelji i idu za njim propovijedajući "radosnu vijest" (da neće pobacat u pakao one koji mu povjeruju).
- Isus izrađuje bič te bičuje i rastjeruje hramske trgovce i mjenjače novca. Brojni stražari brinuli su o redu oko jeruzalemskog Hrama. Za takve nerede u doba vjerskih blagdana, i nasilje nad onima koji obavljaju koristan posao za hodočasnike, takav bi luđak odmah bio uhićen i strpan u zatvor ili ludnicu.
- Rimski vojnici idu raportirat židovskim poglavarima da je Isus uskrsnuo, a ovi ih podmićuju da kažu da su zaspali na straži....

- I ostale pričice oko Isusa vrve nelogičnostima, greškama, apsurdima i besmislicama. Sve se pozivaju na prastara proročanstva da se čudesno ostvaruju u Isusu. Ujedno se širi mržnja i prezir protiv vjernika židova, koji su i prenijeli te čarobne pričice o tim prorocima i njihovim proročanstvima i da ih je sve ove obuzeo Sotona.

- Najveće čudo od svega: ljudi i dan danas vjeruju u te mitove.

Zao Bog (ako postoji):

Kreirao bi svijet gdje postoje gadne bolesti, genetske malformacije, prirodne katastrofe, kratak život i bezbrojne patnje. Svemir bi načinio toliko golemim, hladnim i pustim da bi bio nepristupačan za razvijena svjesna bića - ljude. Ako ne pojedeš drugo biće, moraš umrijeti od gladi. Tako je planirao Zao bog.

Zao Bog će onda tvrditi: "Ja vas volim!", a kreirao je tisuće konfliktnih religija, koje preziru jedne druge, kako bi uživao u kaosu tako proizvedenome. Čemu služi pakao zlom Bogu? Pa da vječno uživa u mukama onih koji Ga nisu uspjeli spoznati. Kako i bi, kad većina preuzima religiju svojih roditelja ili okoline. A zao Bog im je postavio još teških zapreka:

"Sam Satana prerušava se u anđela svjetla.”
2 Kor. 11:14

"Uzak je put, jedan će s uzeti, jedan ostaviti."

"Ima mnogo antikrista na svijetu... a zao Bog šalje i lažljive proroke da nas obmane." (1 Ivan. 4,1). Pitanje samo, koji je lažan, kad svi upiru prstom u one druge.

Zao Bog će reći da smo svi besmrtni, i da zemaljski život nije bitan, niti je bitno raditi na unaprijeđenju, spoznaji i iskorištenju njegova punog potencijala. "Sve ću vam dati poslije smrti u raju", kaže zli i prijevarni Bog.

"Gdje god netko spaljuje knjige, na kraju će spaljivati i ljude."
Heinrich Heine, njemački pjesnik (1797-1856)